Pjesnik, prozaik, kritičar, urednik, a odnedavno i glumac u neobičnom poetskom filmu o Njegošu („Otapanje vladara“), Marko Pogačar jedan je od onih autora čije se pisanje ne može pratiti bez stanovite čitateljske znatiželje, gotovo iščekivanja novog pomaka. Sa svakom se njegovom knjigom iznova javlja dojam da je stil već dosegnuo vlastiti zenit, da je jezik pronašao svoju najvišu točku ravnoteže, no Pogačar tada, gotovo nehajno, učini korak dalje. Svjesno napušta sigurnost već osvojenih visina kako bi krenuo prema nepoznatom, otvarajući nove pukotine u izrazu. Njegovo pisanje karakterizira rijetka lakoća spajanja intelektualne preciznosti i poetske osjetljivosti, zbog čega svaka nova knjiga djeluje kao diskretno, ali odlučno pomicanje granica vlastitoga rukopisa. U tom stalnom samonadilaženju ne izostaje lepršava vještina i živi radoznali odnos prema jeziku – onaj koji književnost uvijek iznova vraća njezinoj temeljnoj mogućnosti: da iznenadi, razvedri i produbi iskustvo čitanja.

Rastrgana intimnost

Pogačareva fascinacija noći, prostorom jezične gladi, vječnog urušavanja u činu prijelaza, nije novost u njegovu opusu. Sjetimo se knjige eseja Pobuna čuvara / Čitati noću (KCNS, Novi Sad, 2018.) i čuvenog teksta o revolucionarnom jeziku poezije kao „bombe u jeziku“. Noć je za Pogačara struktura jezičnog iskustva, pokušaj da se to iskustvo dovede do krajnje točke. Najbliže onome o čemu je govorio M. Blanchot u knjizi Književni prostor. Blanchot, pišući o Mallarméovom stvaralaštvu, konceptima ponoći i noći u njegovu pjesništvu i proznom djelu Igitur, noć određuje kao neutralni prostor, polazište jezične strukture koja luta, slobodu bez sadržaja, a ponoć kao apsolutnu odsutnost, središnju točku u kojoj ništa ne započinje, moment u kojem se jezik gasi, iskustvo prisutnosti ničega. Noć stoga nije čista odsutnost, nego neutralni prostor koji omogućuje kakav-takav govor, pisanje, fragment, „lutajuću riječ“. Ona je uvjet jezika koji ne imenuje stvari, ne daje značenje, već kruži oko odsutnosti (ponoći). Sažeo bih to ovako: ponoć jest bezdan, a noć njezina kružnica po kojoj je moguće vidjeti nekakve tragove jezičnog hoda. Blanchot ističe da je „djelo rastrgana intimnost – procvat onoga što ostaje skriveno (…) svjetlo koje svijetli nad mrakom, sjaj proizašao iz jasnoće mraka, sjaj koji grabi, otima mrak u bistrosti prvog procvata, ali koji isto tako nestaje u apsolutnoj tami čija se bit sastoji u zatvaranju ponad onoga koji želi otkriti privući u sebe i lakomo progutati“. Rekao bih da se iz tog vrela napaja Pogačarova knjiga, Književnom nagradom Drago Gervais ovjenčana, Esej o noći: meditacija (VBZ, Zagreb, 2025.). Nije zgorega spomenuti Pogačarovu prethodnu zbirku poezije koja se, ni manje ni više, zove Ponoćni glagoli (VBZ, Zagreb, 2023.). Zbirka koja uvelike ostvaruje Blanchotovu „strukturu kontradikcije u pjesničkom srcu djela“. Pišući o toj knjizi, istaknuo sam osjećaj te „intimne“ dijalektike koja, pritom, snažno obiluje figurama dikcije, zvukovnim karakteristikama jezika, jer se ponoć ne izgovara i ne čita kao lako probavljivi tekst. Zbog toga su pjesme te zbirke prikazane kao „apstraktna forma“, „vjetar i zarezi“ i „sirovi zakoni muzike“.

Gušter koji guta svoj rep

Treba obratiti pozornost na naslov knjige koji je pisan u jednini. Isto tako, podnaslov „meditacija“, naravno, odmiče se od njezina tradicionalnog razumijevanja kao čina sabiranja svijesti, usmjerenosti prema nekoj jasnoći ili istini. U kontekstu Pogačarove knjige meditirati ne znači doći do uvida, nego ostati uz ono što se ne može dokraja razjasniti. Noć nije tema o kojoj se misli, nego stanje u kojem mišljenje gubi sigurnost vlastita temelja. Pogačarov esej koji to nije („Nipošto, zapravo, esej“) prestaje biti argumentacija, a postaje kretanje mišljenja koje stalno kruži oko vlastite granice – govor koji ne zaključuje nego zadržava upijajući razne druge srodne prozne diskurse. To je esej koji niječe da je esej, „gušter koji guta svoj rep“, reče Pogačarov pripovjedač. Zbog toga Pogačar odabire fluidnu formu, kako bi rekao T. Adorno, koja ukida stroge granice između filozofskog promišljanja i pjesničkog izraza. Njegova temeljna značajka nije sustavno izlaganje istine, nego njezino traženje kroz stil, pri čemu način kazivanja postaje nerazdvojiv od same misli. Esej u tom smislu pripada području „kondicionalne“ literarnosti, rekao bi G. Genette, jer njegov književni status proizlazi iz estetske snage diskursa. Na toj poroznoj granici između mišljenja i lirskog iskustva, esej ostvaruje svoju specifičnu istinu: ne kao zaključak ili doktrinu, nego kao proces refleksije koji ostaje otvoren, fragmentaran i otporan prema zatvorenim sustavima. Rekao bi T. Adorno „kristal“ koji nema jedan centar nego strukturu odnosa. Smisao eseja ne dolazi iz definicije, nego iz međusobnog rasporeda ideja. Pojmovi se time, reče Adorno, „kristaliziraju kao konfiguracija“, nastaju tijekom pisanja, mijenjajući se u susretu s predmetom. Esej time postaje „polje snaga“ sudarajući različite ideje, slike, reference, intuicije, stvarajući dinamičnu ravnotežu napetosti.

Retoričnost jezične rane

Knjizi se stoga može pristupiti kao povećem eseju koji meditativnom snagom govori o noći kao zavodljivom plesu jezika čija se gracioznost pokreta osjeća u nestabilnoj jasnoći: „tama je tema teksta“, reći će pripovjedač na jednom mjestu. Njegova meditacija zadržava mišljenje, vraća se, kruži, dopušta nedovršenost „metodički postupa ne-metodički“, istaknuo bi Adorno. Igitur na latinskom označava „dakle“, „stoga“ i sl., pa bi Blanchot također zaključio kako i u Pogačarovom slučaju nema prijelaza u zaključak, već propusnost iskaza vođen noćnim vjetrom. „Odakle, dakle, stižu ti lijepi signali, poslanice iz druge stvarnosti (…) Odakle, dakle?“. Oh, ta divna Pogačarova paranomazija koja je uvijek mnogo više od puke eufonije. „Odakle“ podrazumijeva pitanje porijekla, a „dakle“ nagovještaj zaključka. Prva otvara pitanje (traži izvor, mjesto), a druga zatvara argument. Logika „zatvaranja“ (dakle) nalazi se tako unutar nezaključenog pitanja (odakle), što stvara odgodu zaključka u obliku gustih, začudnih poetskih gradirajućih, ulančanih metafora i usporedbi: „u prsima slijepi je miš širio krila, dlakav, ali neuobičajeno ustrašen, odjednom anesteziran, kao da se unutra stisnuo od kiše namočen kos.“, „Medvednica i Jastrebarsko treperili su na način planktonom užarenog Pacifika“, „Posve vedro nebo napučili su oblaci teksture svježe oprane perine, boje čaja od maka na čijoj se površini stvrdnjava gorka korica“ itd. Pripovjedač snagu retoričkog stroja postiže intertekstualnim i intermedijalnim signalima koje djeluju kao kruna razrađene ideje, prigodna ilustracija iznenada izrođene asocijacije ili kao polazišna točka tame, „ultraviolentna svjetlost“ koja se „nalazi na samom dnu spektra, u zoni močvara i živog pijeska“. Rezultat je isti – učvrstiti, obraniti premisu, odnosno vlastiti senzibilitet noći usporediti ili suprotstaviti drugim senzibilitetima noći: „ʽTama me briše kao kredu sa pločeʼ“, nastavlja Plath. Mene je, naizgled bestraga, brisalo svjetlo“, „No Dragojević je moralist, njegov mrak nije autonoman, on je uvijek prvenstveno naličje. Postvarujući ga, on od njega čini zastor, kulisu, podlogu na kojoj se ima dovijati svjetlosni teatar sjena. Njegova misao crna je izvana, bijela iznutra. Tkajući minuciozno, vanrednim pjesničkim postupkom, platno noći, on ga ipak, svjesno i namjerno, čini sekundarnim proizvodom (…) Mrak tako postaje čahura, rodilište za svjetlo, čiji je predznak nepoznat (…) Dragojevićevo baratanje jezikom, taj jezik po sebi (svaki jezik), njegova vodena logika, spašava ga naposljetku od manihejstva, iskupljuje njegovu noć“.

Esejistički vampirizam

Svjetlo je za Pogačareva pripovjedača neprijatelj, područje nemogućnosti jasnog razabiranja ili pogleda u „istinu“ teksta, njegovo kontradiktorno srce: „Dnevno svjetlo unese pomutnju“. Za njegova pripovjedača na svjetlu nema čitatelja, zato se redovito obraća „vampirima“ kojima je svjetlo povlačenje u lijes ili smrt: „Vampiri, jeste li sretni?“ Deleuze i Guattari Kafkina pisma nazivaju „epistolarnim vampirizmom“. Ističu da su njegova pisma „šišmiši“ koji „bdiju noću, a danju se zatvaraju u svoj ured-lijes“. Je li to sudbina čitatelja u današnjem sumornom vremenu? Jesmo li stjerani u kut svjetlosnim procedurama moći, nestrpljivo iščekivajući krv koja će sipiti s noćnog neba? Ako je Kafkin „epistolarni vampirizam“, „rizomatska mreža“, kako kažu Deleuze i Guattari, jezični stroj koji proizvodi stvarnost i udvojenog subjekta (noću oslobođenog, a danju zatomljenog), slična se idejna polarizacija (tama-svjetlo), doduše pogonjena drugim žanrom, primjećuje i kod Pogačara: „Ušinula me širina spoznaje: totalna, apsolutna kapitulacija moje noćne republike, koju je bez borbe slomio uobičajeni, racionalni dnevni strah.“ Još bolje: „kršku, južnjačku noć kad mi je, s dolaskom jutra reskog i hladnog kao istina, odjednom i sasvim slučajno postala jasna, očita ova dvoličnost, paučinasta tekstura noćnih misli i odluka koje dan zbriše“. Apropo Kafke koji kaže u svom dnevniku sljedeće: „Sve stvari koji mi padaju na pamet, ne padaju mi na pamet iz samog korijena, nego tek negdje od sredine. Pa neka ih onda netko pokuša uhvatiti, neka netko pokuša uhvatiti vlat trave i držati je se, vlati koja počinje tek na sredini stabljike.“ Nije zgorega i iz tog kuta čitati „paučinastu teksturu noćnih misli“ Pogačarova pripovjedača u kojima se primjećuje dašak memoarskog i dnevničkog tona, njihova najdublja intimnost. Dovoljan je citat iz Andrićeve Nesanice („Ova noć je naš svet, a nesanica naša vera, zavičaj i hleb“) da se pripovjedač prisjeti svoje prve „neodgovorne smole dječačke nesanice“. „Posebna vrste tame“, one „podzemne“, „pećinske“ koja će otvoriti put govora o baki Mariji koja se „rodila i odrasla u Sežani, potom u obližnjem Tomaju“, upravo ondje gdje i „Srečko Kosovel“, ili o ocu koji je „svoju amatersku planinarsku karijeru okončao kao špiljar“. Baka je umrla 2024. „tiho, dok se u grudima već bilo rojilo neko mistično i ratoborno, od sebe samog odbjeglo proljeće“. Pripovjedač ju je „oduvijek tražio u svakom Kosovelovom melankoličnom retku“. Da, baš tako. I Pogačarov pripovjedač može čovjeku natjerati suze na oči. Počujte samo težinu ovih rečenica ispisanih povodom Dragojevićeve smrti: „Mjesec dana poslije umrijet će baka Marija, njegova nepoznata vršnjakinja. I eno, vidim ih oboje – ne kao kiša, već kao noć, blago nabrana zajednička noć od padobranske svile nad Krasom, nalik valovima ljeskaju se nad Korčulom. Nema ih, ali su ovdje. To bi, možda, mogla biti ta poezija. Njezino crno svjetlo, čipkana, inače nedokučiva tajna.“

Noćni jezik

Rečenice su duge i krase ih apozicijski nizovi, razni oblici enumeracije, umetaka i digresija, paratakse koje stvaranju specifičnog ritma, zbijanju dojmova i simultanosti imaginacije dobivene sudarom različitih diskursa. U toj njihovoj složenoj i dugoj strukturi klauze stoje jednako u funkciji opisivanja noći, bez striktne rečenične hijerarhije (glavna-podređena). Sve to stvara simultan dojam zvuka, pokreta i atmosfere, gust vizualno-akustički sloj. Primjerice, iskazi u spomenutoj dirljivoj slici Dragojevićeve i bakine smrti: „Nema ih, ali su ovdje. To bi, možda, mogla biti ta poezija. Njezino crno svjetlo, čipkana, inače nedokučiva tajna.“ Tri rečenice stoje jedna do druge, a sve se nadovezuju na centralnu misao – prisutnost mrtvih i poeziju. Nema eksplicitne podređenosti, forma je pretvorena u niz refleksija koje se nadograđuju, stvarajući meditativni ritam, polagan razvoj refleksije. Još jedan primjer: „Cvilež tramvaja na glavnoj ulici, zimi, uoči ponoći, debelo našminkane vjeđe semafora koji polako trepću i kiklopske oči uličnih lampi, njihovo statičko zujanje, koje u zoru umine.“ Parataksa ovdje stvara gustu mrežu dojmova i senzacija, slično kao kod J. Joycea kojeg će Pogačarov pripovjedač negdje na kraju knjige i spomenuti: „Možda je upravo to onaj ʽnoćni jezikʼ o kojem govori Joyce.“

Zaključno, Esej o noći: meditacija pokazuje da Pogačarov spisateljski duh ne miruje. Naprotiv, upravo se u toj zreloj fazi njegova opusa jasno vidi sklonost stalnom pomicanju vlastitih granica. Pogačarov esej podrazumijeva prostor otvorenog mišljenja u kojem se refleksija, poezija i pripovjedna intuicija međusobno prožimaju. Tu nema mjesta za „priučene šegrte, veterinare i mesare“ koji bi htjeli „na brzinu olako zakrpati ranu“ njegova teksta. Noć u tom tekstu nije tek motiv ili metafora, nego struktura jezika i svijesti – prostor u kojem se govor oslobađa potrebe za konačnim objašnjenjem. Takav pristup rezultira estetikom koja istodobno djeluje gusto i lepršavo: dugim, ritmički razvedenim rečenicama, apozicijskim nizovima, parataktičnim strukturama i snažnim metaforičkim slikama koje stvaraju osjećaj stalnog kretanja mišljenja. Esej se pritom razvija poput svojevrsne noćne meditacije, kruga refleksija u kojem se osobno iskustvo, književna tradicija i razna druga promišljanja susreću u fluidnoj formi. Upravo u toj otvorenosti, u odbijanju da se misao zaključa u čvrstu doktrinu, leži njegova estetska snaga. U širem kontekstu Pogačarova opusa, ova knjiga potvrđuje kontinuitet njegovih temeljnih preokupacija – jezika, tame, granice između mišljenja i pjesničke slike – ali ih istodobno razvija u novom i drukčijem esejističkom registru. U tom smislu Pogačar još jednom potvrđuje mjesto jednog od estetski najpokretljivijih glasova suvremene hrvatske književnosti.