Prije točno deset godina trojici kalifornijskih blesana desio se slučaj «Dookie», nešto kasnije pametno vođenje karijere i bingo: Green Day su već nekoliko godina milijuneri. No, ako vam je to uopće bitno, GD su preživjeli i proživjeli štošta, te su između ostalog kako se to ofucano i klišeizirano kaže, polizali pozornice u cijeloj Americi. U «Despite Everything», sjajnoj omnibus zbirci fanzina Aarona Cometbusa nalazi se između ostalog i nažvrljani dnevnik sa prve američke turneje banda početkom 90-tih, a na kojoj je sam Aaron bandu pravio društvo kao roadie. Mogu si vizualizirati tri usukana i žgoljava klinca kako sa svojim prijateljem u razvaljenom kombiju teturaju autoputevima od opskurnog kluba sa groznim ozvučenjem do neke zabiti gdje ih čeka pet pijanih punkera. Život na hamburgerima i spavanje na zamračenim dijelovima kamionskih parkirališta ili u najboljem slučaju na nečijim parketima su bili standard.

Ukoliko tjeramo mak na konac, GD u sebi baš i nemaju nekog punkerskog kredibiliteta samim tim što albume izdaju za Reprise. Razina subverzivnosti banda koji major etiketi donosi novac je ravna nuli, zvao se on Rage Against The Machine ili Manic Street Preachers, i o tome nije uopće potrebno raspravljati. Jednako tako, ako u GD tražite dimenziju «prijetnje» koju od punk rock banda po definiciji očekujete, onda ste na krivom mjestu. GD su po svojoj formi punk iz shopping centra: prihvatljivi, fino zapakirani i bez ikakve trunke abrazivnosti u sebi.

Sada kada smo razjasnili neke stvari, možemo dalje. Ako se zadržite na dimenziji samog zvuka i zabave koju svatko od nas očekuje barem ponekad, GD su majstori i sretno vam bilo u potrazi za nekim tko im je ravan. GD u malom prstu imaju kompletno nasljeđe sinteze jakih gitara, energije i popaljive melodije, i u njihovim pjesmama se tako čuje sve od The Who i Kinksa, preko Ramonesa, Elvisa Costella i Buzzcocksa do pop punk bandova 80-tih i 90-tih. Ono što rade, GD rade bez zadrške i sa fascinantnom lakoćom. Zbog toga me uvijek fasciniralo to kako u percepciji «ozbiljnih» slušača GD imaju zacementiranu groznu reputaciju, a koja se svodi na: «Tri klinca koja se pozerski krevelje i farbaju kosu, a usput sviraju i najbanalniju glazbu na svijetu: generički pop punk». Naravno, s druge su strane po toj istoj percepciji The Libertines, Pearl Jam ili Blur veliki i strašno produhovljeni bandovi koji sviraju glazbu za odrasle i one koji... jel'. .. razumiju stvari. Mislim, heroinska ovisnost kao dobrodošlo marketinško oruđe, image samozatajnosti kojim se jedan derivativni band služi da bi se pokazao pametnim, te simuliranje metafizičkog popa su valjda toliko nadmoćne sheme u odnosu na billyidolovski facijalni grč Billie Joea.

Novi album GD, inače koncipiran kao uvrnuta inačica «suvremene punk opere», još je jedan u nizu glazbenih produkata nadahnutih Bushevom vladavinom, te čiji je izlazak primjereno tempiran u doba predizborne histerije. «I'm not a part of a redneck agenda! Now everybody do the propaganda and sing along in the age of paranoia»- pjeva Billie Joe u uvodnom singlu, rasturačkoj naslovnoj pjesmi. Zvuči li pomalo naivno i sloganski, onako «za klince»? Neću odgovoriti na ovo, već samo reći kako ću bez razmišljanja uvijek izabrati frenetičnost i zdravu euforiju GD ispred «suptilnih» kritičara tipa Radiohead, a koji, ako mene pitate, prodaju i sviraju maglu.

«American Idiot» traje tek nešto manje od sat vremena, no ne vozi u leru niti sekunde, a to je uspješno obavljen sizifovski posao za svaki band, a naročito za onaj koji živi u formi dvo-trominutnih pjesama. GD su živahan, potentan i moćan band, i ponovit ću za kraj: u svojoj kategoriji nemaju premca. Ovaj album je samo još jedna potvrda te tvrdnje.