U "Listen To The Painters", uvodnoj pjesmi nove, gotovo 90-minutne pošiljke neuništivih Nizozemaca, dobijamo uputstva za lijek od bolesti ovog svijeta i vremena. "Trebamo filmaše, pisce, plesače, muzičare, glumce, kipare, pekare, električare!"- programatski uzvikuje vokal G.W.Sok i... znate što? Zvuči naivno, ali i bolje nego kada nam netko preporuči još znanstvenika i političara. Možda bi se trebali složiti sa Sokovom vizijom i vjerovati u nju makar bili svjesni kako tu imamo posla s idealom/utopijom. Što se mene tiče, ja sam mu vjerovao i kada je na prošlom albumu "Dizzy Spells" gnjevno procijedio: "ONI bi trebali prestati misliti za mene!". Neovisno o vašem sarkazmu, The Ex nisu band koji tekstove klepa od nečega što zvuči kao niz grafita prepisanih sa zida prostorije u kojoj vježba hardcore band vašeg mlađeg brata. The Ex su aktivni točno 25 godina u kojima se našlo svega: skvoterskog aktivizma, tumbanja postave, nedvosmislene političke angažiranosti, gnjeva protiv konzumerizma i sveukupno nepopustljivog stava. Uglavnom, savjetujem da potragu za eventualnim kompromisom potražite negdje drugdje. Ova je družina gotovo izumila ono što se uvriježeno i pomalo banalno naziva art punkom. Njihova tekstualna, glazbena i estetska rješenja utjecala su na mnoštvo bandova, pa tako primjerice ne čudi kako su jedni Fugazi ili Sonic Youth bezbroj puta otvoreno iskazivali divljenje prema ovom bandu. The Ex su drsko eksperimentirajući sa zvukom sparili punk, pop, noise, etno glazbu i free jazz kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, te sve dodatno pojačali tekstovima koji podjednako vuku na punk slogane i apstrakciju. Na ovom duplom CD paketu zapravo nema ničeg novog i to je sjajno. Nitko drugi ne može niti treba pokušati konstruirati 6-minutne pjesme koje se repetitivno odmataju, te u kojima se tvrde i disonantne gitare spuštaju na masivan ritam i primjereno "mitingaški" vokal. Prostranost zvuka dodatno je naglasio Steve Albini, veliki fan i u posljednje vrijeme redovni producent banda. Tako će vas voluminoznost pojedinih pjesama gotovo otpuhati. S druge pak strane, tu ima mjesta i za gipku i okretnu "Prism Song" ili za perkusijama i pritajenim vokalom nabijenu "Dog Tree". Tamni i zlokobni premazi čela u "Sister" prizivaju pak u sjećanje suradnju banda sa Tom Corom, a samo frenetičnost "Henry K" (posvećena onome kojega su MDC davno nazvali Henry Kissmyassingerom, a koji za The Ex predstavlja sivu eminenciju omražene američke politike) je sasvim dovoljna da vam dokaže kako ovaj band ne namjerava odstupiti sa svojih pozicija. Band ipak nikad ne pada u očaj ili defetizam i u cijeloj pozadini se vrti prkosni duh istkan pozitivnošću. The Ex zaista ne žele revoluciju ukoliko ne mogu plesati. "Turn" je tako još jedan upečatljiv i moćan istup banda koji je još uvijek previše vitalan a da bi bio sveden samo na "kult". Tenzija i energija koju emitiraju ovi veterani tjera na zaključak kako su za njih pojmovi starosti i predaje prvenstveno misaone imenice, a ne nešto vezano uz prolaznost tamo nekog vremena ili gubljenje entuzijazma. Sjano i dirljivo. Nemam zamjerki. Nemam riječi.