Od samih početaka Bjork je uživala u proizvodnji eskapizma, sve je ovisilo o tome do koje je mjere u kojem trenutku nadahnuta i raspoložena za skitnju paganskim i ostalim arheglazbenim skalama, sa naglašenom sklonošću zapućivanja prema bezimenim prostranstvima, i to je ono što već unaprijed i sami znate prije preslušavanja bilo kojeg njenog albuma. Oprečne ocjene koje je dobila za 'Medullu' savršeno su, zapravo, logične u odnosu na takav njen a capella 'koncept bez koncepta', i mogu vas dobro pripremiti za ono što ona ovdje nudi. Osobno mi je simpa, koliko god da možda bilo trendy, to njeno kokošje čerupanje i nabadanje, ta 'predvidljiva nepredvidljivost'. Bezvezna ljepota, slučaj, paganizam minus sudbina, puko čaranje bez velikog referenta koji bi udovoljio vještičjim željama, nevidljiva granica koja djeluje tek naknadno, obaviještavajući vas osipom po koži da se nalazite u prostoru koje ne uvažava vaše navike itd., a da Bjork, bez obzira na svu ogoljenost, ipak pokušava pokazati u smjeru koji je za nju koliko-toliko okviran, pokazuje i oduži otpjevani citat iz knjige 'Berlin Alexanderplatz' Alfreda Doblina i možda se upravo u tome krije jedan od mogućih ključeva za osluškivanje njene 'proizvodnje': Bjork je sa 'Medullom', čiji je veći dio samo njen vokal, napravila vremeplov i spustila se u purpurne pejzaže poput onih Fassbinderovih iz serije nastale po Doblinovom romanu; no ovdje sve je lišeno svake socijalne note, i predstavlja ponovno njen autoportret, ponovno je to Bjork po izlasku iz zatvora uobičajene pop forme refren-kitica-refren, koji nagrđuje ili uljepšava, kako vam se svidi, njena potreba da stalno bude 'svoja', što se povremeno na albumu pokazalo, kao uostalom uvijek u tzv. životu, nemogućim, preteškim zadatkom. Povremena monotonija stenjanja i proricanja, vokalnog gatanja iz kave i graha, unaprijed je predviđena tehničkim moćima playera i genijalnim izumom daljinskog upravljača, koji, spojeni s prikladnim karakternim osobinama čine dobitnu kombinaciju i vjerojatno ključnu poruku cjelokupnog Bjorkicinog opusa: ne dati se gnjaviti ničim pa ni tim što ona nudi. S tim ogradama s jedne a daljinskim u ruci s druge strane, ništa nije nemoguće ni nepodnošljivo, pogotovo u okviru jednog albuma koji ima dovoljno dobrih momenata da zaslužuje jednu ovako omeđenu, kontroliranu pozornost!