Paul Westerberg diše svoj novi rock and roll život punim plućima. U pravu je Uncut-ov recenzent kada kaže otprilike slijedeće - kome uz ovakvog Westerberga trebaju White Stripes, Ryan Adams ili The Strokes. Ali nije u pravu kada kaže da su ovo najbolje ploče njegove samostalne karijere, nakon The Replacementsa. Od novih su pjesama zrno jače one s "povratničkih" ploča "Stereo" (Westerberg) / "Mono" (Grandpaboy, njegov paralelni autorski svijet). Točnije, u mojemu je izboru "Stereo" ispred "Come Feel Me Tremble", a "Mono" ispred "Dead Man Shake".
Čudno je čeljade taj Paul! On je incidentni sociopat odgovoran za neke od najnježnijih i najljepših rock pjesama ikada stvorenih. Takvo proturječje može podnositi valjda samo medij rock and rolla. Tako je, npr., on svojevremeno naganjao legendarnog producenta Jima Dickinsona po Ardent Studiju u Memphisu, jer nije bio zadovoljan načinom na koji je ovaj složio album The Replacementsa "Pleased To Meet Me". Nedavno je, pak, održao bukvicu Ryanu Adamsu, nakon koje bi ovaj lajavac trebao barem koji dan držati svoja usta zatvorenima. Ipak, osim "gerilskog" prijezira prema uhodanim ritualima u svijetu show businessa i navadama bontona, on je pokazao i dosta osjećaja za "timing". Vratio se vlastitim korijenima upravo u vrijeme kada scenom vladaju adolescenti koji su pekli zanat na njegovim pjesmama (Adams, između ostalih).
"Come Feel Me Tremble" majstorski je izvršena autopsija vlastite autorske prošlosti. Zapaljiva je to ploča. Od prve do zadnje sekunde jasna i neposredna, pravi rock and roll. Westerbergova gitaristička akceleracija doseže svoj vrhunac u izuzetnoj "Crackle & Drag" (postoji i u alternativnoj verziji), tugaljivoj prispodobi o pjesnikinji Sylviji Plath. Obrada pjesme "These Days" Jacksona Brownea je sjajna, a u temelje albuma ubrajaju se i skladbe "Pine Box" i "Knockin' Em Back". Nabrijano, odvažno i - uvjerljivo.
"Dead Man Shake" čisti je kapric - "mogu ja i blues" - i nije ništa osobito. No riječ je o vrlo slušljivim, "pismenim" i primjereno "sirovim" pjesmama, stiliziranima čistom ljubavlju za stare, crne bluesere. Album je u cijelosti odsviran u Westerbergovu podrumskom studiju (sam svoj majstor - od svirke do produkcije). On se dobro snalazi i u vlastitim gitarističkim dramoletima ("MPLS", "Vampires And Failures") i u obradama klasičnih pjesama Johna Prinea ("Souvenirs") ili Hanka Williamsa (znana "I'm so Lonesome I Could Cry"). Dakle, kakav je Grandpaboy na "Fat Possumu"? Iza vrhunaca ove sjajne etikete, no dobar, zaista dobar.
(P.S. Westerberg je nedavno objelodanio i dokumentarac na DVD-u, a uskoro mu svjetlo dana treba ugledati još jedna ploča. Navodno, folky orijentirana. Za nepovjerovati!?)