Ako su Wilco na 'Yankee Hotel Foxtrot', potpomognuti Jimom O'Rourkeom, od čvrstih, na rifu i melodiji izgrađenih pjesama uspjeli napraviti svemirske krhotine velike zavodljivosti, onda su isto tako, slijedeći odbijanje da slijede bilo što i bilo koga, a ponajmanje sebe, na 'A Ghost Is Born' realiziranog tijekom višemjesečnih improvizacija-koje Tweddy oštro suprotstavlja komponiranju kao nečemu predvidljivih ishoda-napravili album koji u sličnom dnevničkom maniru YHF uspješno predstavlja Wilco u njihovom daljnjem ispitivanju trominutnih svemirskih prostranstava. Na ovom albumu takav je svjetonazor mišljen doslovno, pogotovo kada se stvari otmu kontroli i prerastu u eksperimentalni kubrickovski višeminutni jamming, koji je srećom dovoljno neopterećujući i zanimljiv da imate osjećaj kako je prošao za tri minute. Ili tu negdje. U svakom slučaju, zaustavlja se prije nego prvi puta zijevnete, vjerujte. Sniman od prošle jeseni do danas, još uvijek zvanično neobjavljen, dobavljiv jedino po simboličnoj cijeni za koju ga je moguće daunlodirati s neta 'A Ghost Is Born' ponovno je Wilco + Jim O' Rourke-ovaj sjajni čikaški eksperimentalni glazbenik danas je nešto kao dobri duh alternativne scene, da je samo podigao iz mrtvih Sonic Youth, već to bi dostajalo da se na njega gleda kao na stvora sa Kriptona, bližeg ili daljnjeg rođaka slavnog Supermana. Album je dakle Wilco zabilježen tijekom višemjesečnih improviziranja, čačkanja i prevrtanja pjesama na leđa-povremeno tijekom pjesama sjevne solo kao da ga svira drhturava ruka Davida Gilmourea iz Pink Floyd, ali je to valjda, onako, ironijski, u stilu, eto, možemo se i mi praviti mrtvi, samo ako hoćemo. Svi koji su zavoljeli ovaj drugi Wilco, koji je nastao nakon hajdegerijanskog 'obrata' otprije nekoliko godina, svi koji znaju kako je i na konju moguće putovati u budućnost, ovim će albumom biti vrlo zadovoljni. Budući su se one dogmatski tvrde ekipe koja na svaku promjenu gleda u kolaboracionističkom ključu Wilco riješili već prošlim albumom, njihov put prema kategoriji malih eksperimentatora trebao bi biti neometen-trebao bi proći bez prozivanja u stilu kako su izdali sami sebe i tsl. Za svaki slučaj Jeff Tweddy i ekipa na album su uvalili nekoliko pterodaktilski dugih pjesama, među kojima se dužinom repa ističu 'Les Than You Think', spomenuta dvanaestminutna pjesmetina, desetminutna 'Spiders', ili šestominutna 'Handshake Drugs' koja dužinom opominje kako je Wilco potrebno ozbiljno shvaćati i na razini naslova, pa tko od tradicionalističkih tvrdolinijaša nije odustao, ovdje otpada definitivno. Album je u ovom promo-net izdanju produkcijsko aranžerski uvrnut na trinaest načina-koliko pjesama toliko ključeva; što dužinom, od trominutnih, petominutnih, pterodaktilskominutnih, što melodijski-kao da je pred nama pet-šest bendova koji se usviravaju prije gitarijade u Feričancima na Marsu! Miljama daleko od velikih diskografskih kuća u koje su pokušavali upasti u prvom dijelu svoje karijere, ovdje sviraju gitarski kozmički vodvilj koji bi bio privlačan i kada na fajlu u RealPlayeru ne bi pisalo Wilco. Osim toga, znate, teško je ne voljeti bend koji na svom albumu pjeva otprilike ovako: ''Theologians, Theologians/ They Don't Know Nothing/About My Soul''. A i inače, moglo bi se dodati!