Čudan je momak taj Will Oldham. Opskurni glumac smiješnog, bezvremenog lica, "nalik embriju, ili čak vanzemaljcu čiji se ljudski lik tek formira", pjesnik tuge, pjevač gori od Younga i Dylana zajedno. I takav je čovjek zaslužan za vjerojatno najjaču demistifikaciju pop medija unatrag deset i više godina. Navade iz glumačkog zanata on je prenio i u svoju glazbenu karijeru - na pokretnoj vrpci stvara rock and roll-karaktere (do sada je svoje ploče potpisivao s Palace Flophouse, Palace Brothers, Palace Music, Palace Songs, Palace, Push, Little Boy Bulgakov, Will Oldham i Bonnie "Prince" Billy) i na taj način tvrdoglavo proklamira stav da potpis na koricama albuma ništa ne znači i da je pjesma ono što traje i ono što vrijedi. I zato danas Bonnie "Prince" Billy nonšalantno, u pratnji nashvilleskih session glazbenika (?!), izvodi bisere iz stare pjesmarice Palacea (i pripadajućih sufiksa).
S obzirom na ono što nam je isporučivao tijekom svoje nepredvidljive karijere, poglavito ranih, palaceovskih godina, odlazak u Nashville i svirka s najtraženijim studijskim "countrypolitancima" jednako je subverzivan čin kao i, recimo, death metal obrade pjesama s potpisom Palace itd. U konačnici Oldham je dokazao ono što sam maloprije istaknuo - kvragu, dobra je pjesma - dobra pjesma, ma kakvo joj ruho odjenuli i koje ime ispod nje potpisali (premda, dakako, preferiram izvornu sirovost ovdje ponuđenih pjesama). U nashvilleskoj inačici njegovi kriptični napjevi o smrti, nasilju, konjima, incestu i Bogu doimlju se poput Dorothyna prelaska iz crno-bijelog Kansasa u obojani Oz, no oni i dalje nesmetano putuju ka iskonu, arhetipu, nečemu "starijem od rocka i bluesa... od diskografske industrije, od industrije uopće, sve do vjere koja je starija od organizirane religije", kako je to svojevremeno ekstatično ustvrdio Juraj Šiftar, vrsni znalac svih Oldhamovih mijena. Zato ingenioznu "Riding" niti najtočniji produkcijski rezovi ne mogu odvratiti od njezina tužnog kasa u vječnost. Ona započima refrenskim obrascem nalik na narodnu tužbalicu ( "Who You Gonna Ride With, Boy? / All Dressed With Joy / Who Are You Gonna Ride With , Boy?"), a završava... hm... ("Because I Love My sister Lisa/ I Love My Sister Lisa / I Love My Sister Lisa Most Of All/ Don't You Know That's Sinfull Boy / God Is What I Make Of Him/ I'm Long Since Dead And Live Is Hell/ She's The Only Girl That I Love Well/ We Were Raised Together And Together We Fell/ God Is What I Make Of Him").
Od petnaest ponuđenih pjesama, neke su dobile zanimljiv tretman ("The Brute Choir", "More Brother Rides"), neke manje zanimljiv ("New Partner", "I Send My Love To You"), a neke su presvirane do neprepoznatljivosti (bluegrass brzanac "I Am A Cinematographer", za nepovjerovati?!), u "Horses" se da osluhnuti i malo pozadinskog zujanja, baladi "Agnes , Queen Of Sorrow" sjajni je Andrew Bird svojom violinom udahnuo još topline, dok je "Riding" primjereno zlokobna.
Producent albuma je znani Mark Nevers, koji je odradio i lanjski album Bonniea "Princea" Billyja "Master And Everyone". On se po drugi put, dakle, pokazao kao uspješan krotitelj Oldhamova niskobudžetnog appalachiana, no iskreno se nadam da je ovo i kraj studijskog umivanja njegovih neodoljivo musavih skladbi. Ovo je jedna sasvim o.k. ploča, sluša se lakoćom kojom je i stvorena.