Odzviždati melodiju koje od pjesama grupe Califone jednako je nezahvalan posao kao i prepričati filmsku priču Charliea Kaufmana. Califone iz Chicaga zasigurno nisu jedno od pomodnih rock imena koja će se "nositi" ove diskografske sezone, no svakako su band koji je drugačiji, svoj i koji valja slušati bez zadrške. Nastali na pepelu blues ikonoklasta Red Red Meat, Califone su unatrag šest-sedam godina nanizali nekoliko uzbudljivih ploča. "Heron King Blues" nešto je manje inspirativan od albuma "Roomsound" ili "Quicksand/Cradlesnakes", ali ne utječe bitnije na njihov status ovovjekih "indie Tolkiena" ili možda "Carolla". Uvodna pjesma "Wingbone" vjerodostojan je pokazatelj kakvu vrst zavjere nude Tim Rutili i njegova bratija. Nakon nevinog blues/folk intra, lagano se nižu obrati - točnije, zavoji, brzaci, serpentine zvuka - koji sada već uplašenog i uznemirenog slušatelja-namjernika odvode u rock and roll "međuzemlje", a ondje je sve moguće. Pjesme Califonea započinju u stvarnosti, a skončavaju u snovima, nerijetko i noćnim morama (evo još nekih naslova - "Lion And Bee", "2 Sisters Drunk On Each Other"...). Baš kao i pjesme bratskog sastava Sin Ropas, čiji zadnji album "Trickboxes On The Pony Line" (Sad Robot, 2003.) jednako svesrdno preporučam.