Ian Svenonius je lud. Tvrdi kako su se Make Up raspali iz dva razloga: zbog toga što su kao i Staljin ispunili svoj petoljetni plan, te zbog toga što su ih drugi bandovi počeli kopirati. Za svoj sadašnji band tvrdi kako je seksualno prenosiv, a svoju glazbu naziva soundtrackom za masturbaciju. I da, odlučio je The Scene Creamers ponovo preimenovati u Weird War i izazvati dodatnu zbrku kod onih koji pokušavaju pratiti njegove mušice. WW su ljepljive i tmaste psihodelične solaže, afro frizure, okus peperminta i dim marihuane, hlače sa širokim nogavicama, «Gimme Shelter» live album Rolling Stonesa, znoj, Arthur Lee, studentska pseudomarksistička subverzija kraja šezdesetih, razbarušeni zulufi, koitus i humor. Ovdje političko zaista je osobno, a nema mjesta za neku uštirkanost. Ovo je mali album gdje se kroz zabavu i aktivizam prelamaju prošlost i budućnost. S obzirom da svojim senzibilitetom u teoriji dobro korespondiraju s tekućom pošasti «retro rocka», ekipi iz WW bi ovih dana naizgled sve trebalo ići na ruku. Ipak, dajem ruku u vatru da ovo neće vidjeti niti top lista niti naslovnica magazina. Za Svenoniusa to neće biti ništa novo jer se niti za vrijeme egzistencije The Nation Of Ulysses i Make Up nije nauživao plodova svoje frenetičnosti i divljanja po pozornici. U redu, spoznaja da ono što radiš nakon par godina postaje kult i cool možda laska, ali promatrati pronicljive parazite iz International Noise Conspiracy kako odlično prodaju tvoju karijeru pod svojim imenom je sigurno frustrirajuće. Kao da se samim naslovom albuma Svenonius pomirio s tim da protiv dušmana ne ide, ali da im se barem može zagorčati život. Ipak, bez obzira na sve, Svenoniusu vječna utjeha može biti to što je uvijek nekoliko koraka/godina ispred ostalih.