Izlazi frajer s gitarom na ramenu iz trgovine i vidi djevojku prekoputa kako stoji na uglu. Znaju se, čak su nešto probali i mutiti, ali stvari su se iskomplicirale, pa je popio korpicu. Ali gleda je, baš je... ma znate i sami kakve znaju biti te djevojke i žene. Prilazi joj, ona ga ne primjećuje odmah, sluša glazbu sa discmana. Dodiruje je po ramenu, ona se okreće, iznenađuje, ali onako više poluiznenađuje, skida slušalice i počinje spika. Tijekom koje njoj vjetar mrsi kosu, naravno. -Šta to slušaš? -Franz Ferdinand. -Oo, dok mu prolazi kroz glavu kako je tijekom slušanja FF-a mislio kako je na priredbi koju je povodom dvadesetogodišnjice mature upriličila lokalna ekipa kojoj je klapa sa ćoška svirala pjesme iz njihove mladosti, ono, Crime and City Solution, Gang of Four i pita: -Jesu dobri? Prije nego mi odgovori vadi bombone American Solitude, uzima jedan, ne nudi ga, sprema vrećicu u džep i kaže: -Genijalni. Otkud ti? -Dobio sam novi posao u trgovini. Tu prekoputa. -Oo! Vidi na njenom licu opet ono poluiznenađenje. -Super! Znaš li da u subotu Franz Ferdinand sviraju u Pallladiumu? - Aha, ali mislim da su sve karte rasprodane. -Joj, koji bed, ona će. -Pa i nije, on će, jer sviramo ja i moji dečki kao predgrupa. Jesi možda za kavu? -Jesam, jesam, evo baš imam vremena, suuuper-i evo, ne znam kako vi, ali ja ih vidim kako odlaze niz ulicu, i dok njemu u ušima kao eho iz discmena odzvanja glazba FF-a, on spušta ruku djevojci oko struka. Adam Masterson beznadežan je slučaj. Njega teško da će ljepotice slušati na discmenu, a onda možda ne bi ni bile ovako kooperativne poput ove iz gornje anegdote. Čovjek je dvajstvogodišnji Britanac koji je snimio album koji po svim parametrima priapda Americani ali shvaćenoj vrlo široko, jer su utjecaji mnogobrojni, od domaćih mu sastava kao primjerice Fairport Conection ili Tima Buckleya do notornih roots činjenica poput starih američkih bluesera ili folkera a la John Prine ili čak po razvučenoj priči onom ranom Springsteenu sa prva dva albuma. Negdje u pozadini ovih pobrojanih lektira provlači se slinavi, mrzovoljni trag Vana Morrisona. A sve to dao je Masterson sporo, i da ga slušate dok vozite auto, možda bi vas isključili iz saobraćaja. No u njegovom nabrajanju, prisjećanju i evociranju, portretiranju, zumiranju i ironiziranju ima više rocka nego u ovima sa naslovnica. Da stvar bude moćnija, americanosi ga neće htjeti jer je Englez, a Englezi su večeras u Palladiumu. Zagrljeni, baš kao u Tutićevoj pjesmi.