Da stablo ne uskraćuje svoju sjenu niti onome tko ga je došao posjeći, dokaz su ploče country odmetnika Lyle Lovetta. Ujedno tradicionalan i prekoračujuće moderan, Lovett je "kronikama malih sudbina u slikovitim gradićima Amerike" podvalio najfiniju ironiju, nemjerljivu skladateljsku eleganciju i transžanrovski surogat nashvilleskih patenata u kojemu je nemoguće "podebljati" sekvence countryja, bluesa, western swinga, soula, folka i na koncu rock and rolla. Kao i kod drugih vrlih Teksašana iz generacije tzv. novog countryja, "country" je u Lovettovu slučaju samo sumnjiva naljepnica koja pojednostavljuje njegovu umjetnost. Da je njezin zamašaj puno širi, dokazuje to i njegova nova ploča "My Baby Don't Tolerate". Riječ je o Lovettovu prvom studijskom izdanju nakon pet-šest godina, ako ne računamo score za Altmanov film "Dr. T & Women" (2000.). Lovett ne barata površinskom ironijom koja brzo umara. Zato je trag koji je ostavio u Nashvilleu tako dubok (i danas se sa strahopoštovanjem priča o njegovim nastupnim pločama iz druge polovice osamdesetih - "Lyle Lovett" i "Pontiac"). Lovettova licentia poetica u odnosu na tekovine country glazbe opisiva je, možda i najbolje, karakterima kojima je briljirao u Altmanovim filmovima. Taj i takav "trknuti" individualac snimio je ploču koja nije novi"Pontiac", ali koju treba slušati otvorena srca, bez predrasuda i - uživati. "Američka glazba" u najplemenitijem izdanju.