Premda najvećim dijelom zvuči kao duhovitiji (ipak, budimo načisto, i manje "produhovljeni") Elliott Smith praćen grupom Pavement, Benu Kwelleru, zapravo, ništa nije sveto. U pjesmama "No Reason" ili "Commerce, TX" on je dobro "nazubio" gitaru, nešto poput zadnjega Brendana Bensona. "Lizzy" je blues na Beckov način, dok "In Other Words" započima kao malo kopile klavirskih balada Randyja Newmana, a skončava u gorko-slatkoj pedal-steel melodrami. Ovaj mladi Teksašanin zadrti je "bedroom" vizionar koji shvaća sva svoja (kant)autorska ograničenja - i mudro ih pretvara u svoju prednost. Točnije, opuštenost i humor. Sjetne, no iščašene uspomene na The Beatles i Briana Wilsona on u finim dozama rekreira smijehom, "glazbom duše". I, da, premda bi se iz mojih nabacanih prispodoba o albumu "Sha Sha" to moglo očekivati - Ben Kweller nije prepametni, iritantno sveznajući "white- trash- city- boy". Ipak su očevi prijatelji Nils Lofgren i Bruce Springsteen zalazili u njegov dom u Teksasu. "Sha Sha", njegov drugi album, objelodanjen je prije dvije godine, no nisam odolio iskušenju predstaviti javnosti ovaj mali, nebrušeni indie-folk-pop biser. (P.S. njegov novi album zove se "On My Way", na slijepo ga preporučam.