Newyorkški TOTR su band koji na papiru prkosi svakoj reguli i kada bi postojao dokument koji definira sastojke i teksturu glazbe, TOTR jednostavno ne bi smjeli postojati. Pokušajte uskladiti staromodne synth ritmove Suicide, vokalne akrobacije na potezu a capella-funk-afro soul sa indie rock klaustrofobijom. Dobro, zadatak nije nemoguć, ali nemojmo se zavaravati: ne znam tko je u vašem bandu zadužen za kompjuterski stvorene loopove, a tko za melodije, no znam da u svom prostoru za vježbanje možete zaključani provesti cijelo godišnje doba a da ono što ćete isporučiti sigurno neće biti niti «Staring At The Sun» niti «Poppy». TOTR su smiren, atmosferičan ali i strastven band, a ono što sviraju ću pretenciozno i trapavo nazvati doo-wap-trip-hopom. Kod TOTR me fascinira suptilnost i elegantnost hoda pjesme u kojoj se ništa ne dešava ishitreno i u kojoj nema naglih pokreta. U odnosu na sjajan prošlogodišnji EP «Young Liars» produkcija je musavija i sa više grubih poteza što daje finu protutežu letargiji i elegantnosti pjesama. Svaka je pjesma pažljivo konstruirana pa tako band po potrebi tiho zabrunda, naglasi ritmiku ili pak potencira gitaru ili trube (ništa čudno s obzirom da band ide u širinu od Roxy Music do recentne pop elektronike). Pažljivo, no bez žrtvovanja «vreline»: može li bolje? Band si je fino raskrčio prolaz već sa prvim izdanjem i s ovim albumom ostaje mu samo da suvereno uđe u prvu ligu. Samo naprijed.