Sveukupno sedmi, a treći uživo (Live At The Dock Street Theatre iz 1995. i For The Record iz 1999. su prva dva) album ovog kvalitetnog i interesantnog banda iz Charlestona, Južna Karolina. Prvi i jedini put dosad sam se s njima susreo albumom Letters From Round O (1999.) koji po mome skromnom mišljenju ide u red deset najboljih albuma pripadajuće mu godine. Jedinstveni su band na američkim prostorima koji svira spoj southern rocka, soula, bluegrassa, countryja, folka, Eaglesa i općenito 70's-zvuka i to tako dobro da su mnogima jedan od najomiljenijih bandova. Općenito Blue Dogs glazbu stvaraju otvorenog duha, jednostavno i bez puno kompliciranja ili nedajbože artificijelnosti.
Koncert u florenškom malom kazalištu snimljen je još 1998. i sadrži sedamnaest pjesama (oko 75 minuta glazbe), među kojima su se našle i obrade Picture Show (John Prine), On The Road Again (Grateful Dead), Never Been To Spain (Hoyt Axton) te Cold Sheets Of Rain (Randall Hylton). Blue Dogs inače vole obrađivati pjesme koje su im beskrajno drage i koje su možemo reći ukorijenjene u jug Amerike. Album je izdan povodom 15 godina rada Blue Dogsa i koncipiran je tako (bolje reći koncert je bio koncipiran tako) da su na početku akustične stvari koje sviraju solo, kao duo, trio ili kvartet Hank Futch, Bobby Houck, Doug Wanamaker, Buck Bradberry i Phillip Lammonds. Od desete stvari do kraja albuma pridruživanjem Jasona Hawthorna, Evansa Nicholsona, Grega Walkera i Rivesa Corbina počinje električni dio albuma u nekim pjesmama u septet postavi. Nisam namjerno navodio tko je što svirao jer bi to zauzelo puno mjesta (bespotrebno!), ali sva imena sam morao navesti jer ti ljudi to svakako zaslužuju. Svih tih sedamdesetak minuta je ispunjeno dobrom svirkom i veselom atmosferom. Uz već spomenute obrade tu su i Blue Dogs ''hitovi'' Rainbows Over My Blues, Lazy Man i Long Gone Goodbye te neke do sada neobjavljene pjesme. Taj njihov spoj (za ovaj album bi možda bilo najbolje reći) akustično-električnog folk-blues-rocka pobuđuje neke stare uspomene iz sedamdesetih i nekako kao da priziva duhove tog vremena. Oni u svojoj glazbi ne tragaju za nečim novim i eksperimentalnim već jednostavno žive parolom ''naprijed u prošlost'' i time tako i dalje pumpaju nezaustavljivi cirkular rock'n'rolla koji se stalno obrće iz desetljeća u desetljeće po ne baš pravilnim vremenskim razmacima. Da ne postoje ovakvi bandovi ne bi se rađali ni novi glazbeni smjerovi, a prerano bi u zaborav padali neki zvukovi koji nikako ne smiju biti odbačeni. Blue Dogs imaju i boljih albuma, ali kao jedan (live!) presjek njihove petnaestogodišnje karijere ovo je dobro, dobro!