Mitologem glasa šutnje kao ontologijskog temelja jezika pojavljuje se već u kasnoantičkoj, gnostičkoj i kršćanskoj mistici. U Corpus Hermeticum I. 31, Bog zazivan kao »neizreciv i neizraziv« (ἀνεκλάλητε, ἄρρητε) ipak se »izgovara glasom šutnje« (σιωπῇ φωνούμενε). Posebno je značajna, s tog gledišta, gnostička figura Sigḗ, o čijoj je fundamentalnoj funkciji u valentijanskoj gnozi i o čijem je nasljeđu u kršćanskoj mistici i filozofiji uputno promisliti.
U valentijanskoj gnozi, Bezdan (βυθός), neshvatljiv i nerođen, koji vječno preegzistira, skriva premučanu misao (Ἔννοια) u sebi: Sigḗ (Σιγή). Ta »šutnja« je ono prvo, negativni temelj otkrivenja i Logosa, »majka« svega što se rodilo iz Bezdana. U zbijenom ulomku Excerpta ex Theodoto čitamo:
......