Za Giorgia Capronija

Događa se kao da hodamo šumom i odjednom smo zatečeni nečuvenom raznolikošću životinjskih glasova. Cvrkut, ćurlici, zvižduci, zvukovi kao kad se obrađuje drvo ili metal, cijukanje, frktanje, piskanje: svaka životinja ima svoj glas, koji neposredno izvire iz nje. Na kraju, dvostruki pjev kukavice ruga se našoj šutnji i otkriva nam naš bitak, neodrživ, jedinstven, bez glasa u beskrajnom koru životinjskih glasova. U tome trenutku pokušavamo govoriti, pokušavamo misliti.

Riječ pensiero, misao, u talijanskom jeziku izvorno ima značenje tjeskobe, tjeskobne jarosti, koje se još zadržalo u izrazu »stare in pensiero« (zabrinuti se). Latinski glagol pendere, od kojeg riječ potječe u romanskim jezicima, znači »visjeti u zraku« [stare in sospeso]. U tom značenju ga koristi Augustin da bi opisao proces spoznaje: »Ona pak čežnja što je u traženju proizlazi od tražitelja i visi, na neki način, u zraku (pendet quodammodo), i ne smiruje se koncem kojemu teži ako se traženo te nađeno ne sjedini s tražiteljem.«

Što ostaje visjeti u zraku? Što je »suspendirano« u misli? Misliti, u jeziku, možemo samo zbog toga što jezik je i nije naš glas. Postoji neki neriješen spor, neodgovoreno pitanje u jeziku: je li on naš glas ili nije, kao što je revanje glas magarca i cvrčanje glas cvrčka. Zato ne možemo, kad govorimo, ne misliti, držati riječi neriješenim. Misao je višenje glasa u jeziku.

(Cvrčak – razumije se – u svome cvrčanju ne može misliti.)

Kad uvečer hodamo šumom, na svakom koraku čujemo među grmljem uz put šuškanje nevidljivih životinja, ne znamo jesu li to gušteri ili ježevi, drozdovi ili zmije. Isto se događa kad mislimo: nije važan put riječi koje slijedimo, već nerazaznatljiv šum koji ponekad čujemo sa strane, poput neke životinje u bijegu ili nečega što se naglo probudilo zvukom naših koraka.

Životinja u bijegu, koju nam se čini da čujemo kako šuška u našim riječima je – kako nam je rečeno – naš glas. Mislimo – ostavljamo riječi visjeti u zraku i sami visimo u jeziku – zato što se nadamo da ćemo u njemu, na kraju, pronaći glas. Nekoć – kako nam je rečeno – glas se upisao u jezik. Traganje za glasom u jeziku je misao.

Da jezik uvijek zatekne i preduhitri glas, da neriješenost glasa u jeziku nikad nema kraja: to je problem filozofije. (Kako svatko rješava tu neriješenost je etika.)

No glas, ljudski glas, ne postoji. Ne postoji naš glas čiji trag možemo slijediti u jeziku, sakupiti – da bismo ga se sjećali – u točki u kojoj iščezava u imenima, zapisuje se u slovima. Govorimo glasom koji nemamo, koji nikada nije napisan (ἄγραπτα νόμιμα, Antigona, 454). I jezik je uvijek »mrtvo slovo«.

Misliti možemo samo ako jezik nije naš glas, samo ako u jeziku procijenimo do temelja – u stvari nema temelja – našu afoniju. Ono što zovemo svijet je taj bezdan.

Logika pokazuje da jezik nije moj glas. Glas – ona kaže – je bio, ali nije više, niti ikad može biti. Jezik ima mjesto [ha luogo] u ne-mjestu glasa. To znači da mišljenju ostaje za misliti ništa u glasu. To je njegova pobožnost.

Bijeg, višenje glasa u jeziku stoga mora imati kraj. Možemo prestati držati neriješenim jezik i glas. Ako glas nikad nije bio, ako je misao misao glasa, ona nema više ništa za misliti. Dovršeno mišljenje više nema misli.

Od latinskog termina cogitare, koji je stoljećima označavao mišljenje, u talijanskom jeziku je ostao tek trag u riječi tracotanza (umišljenost). Još u 14. stoljeću, coto, cuitanza, znače misao. Tracotanza potječe, preko provansalskog oltracuidansa, od latinskog ultracogitare, prekoračiti, prijeći granicu mišljenja, nadmisliti [sopraspensare], premisliti [spensare].

Ono što je bilo rečeno, može se reći iznova. No ono što je bilo mišljeno, ne može više biti rečeno. Od mišljene riječi oprašta se zauvijek.

Hodamo šumom: odjednom čujemo lepet krila, šuškanje u travi. Fazan uzleti i u trenu nestane među granjem, dikobraz se sakriva u najgušće grmlje, zmija puže kroz suho, pucketavo lišće. Misao nije susret, već taj bijeg nevidljivih životinja. Ne, to nije bio naš glas. Približili smo se jeziku koliko smo mogli, skoro smo ga dotaknuli, držali smo ga neriješenim: ali susret između nas nije se dogodio i sad se, bezbrižno [spensieratamente], vraćamo kući.

Dakle jezik je naš glas, naš jezik. Kad sad govoriš, to je etika.