"Gdje smo?" – To je pitanje koje si danas moramo postaviti. Jer čini mi se da nismo postali dovoljno svjesni radikalne promjene političkog, pravnog i kulturnog poretka koju u ovom trenutku proživljavamo. Kažem to jer mnogo ljudi, zbog toga što nemaju dovoljnu svijest o situaciji u kojoj se nalaze, misle ili se prave da misle da mogu i dalje živjeti i djelovati unutar poretka koji više ne postoji.
Ono s čime smo suočeni nedvojbeno je propast jednog svijeta. Ali ne onako kako bi to htjeli oni koji žele upravljati stvarima u skladu sa svojim interesima, u smislu prelaska u jedan drugi svijet koji će bolje odgovarati zahtjevima novog društva. Ono što završava jest doba buržoaske demokracije, s njenim pravnim sistemom, ustavnim uređenjem i parlamentarnim principom. Ali onkraj pravnog aspekta, koji je dakako nezanemariv, svjedočimo kraju temeljnih pretpostavki tog svijeta, koje su se počele urušavati u smjeru stanovita totalitarizma – tiranskog i demokratskog.
Samo jedna činjenica koja pokazuje razmjere te promjene: u zemlji u kojoj živim danas su na snazi zakoni koji se tiču takozvanih "necijepljenih", koji su zakoni deset puta restriktivniji od fašističkih zakona uvedenih 1938. za nearijevce. Želio bih također napomenuti da je tim rasističkim mjerama fašizam odnio relativno malo žrtava, dok su rasističke mjere beskrupulozno uspostavljene od naše vlade odvele u smrt više tisuća ljudi.
Ono što je omogućilo taj zahvat očito je golemi i rastući rascjep između prava i politike – izvanredno stanje. Već je dosta prošlo od toga, u jednoj od svojih knjiga u kojoj sam pokušao objasniti izvanredno stanje zaključio sam da izvanredno stanje postaje normalni sistem vladavine. Kao što znate, izvanredno stanje je stanje obustave zakona, ali tako da ta obustava bude uključena u sam zakonski poredak. Više tehnički rečeno, radi se o odvajanju snage zakona od same forme zakona. Izvanredno stanje tako definira stanje zakona u kojem s jedne strane zakon postoji, ali nema snage; s druge strane, dispozicije i mjere koje nemaju vrijednost zakona stječu zakonsku snagu. Moglo bi se u krajnjoj liniji reći da je u izvanrednom stanju na djelu fluktuirajuća snaga zakona bez zakona. Kako god opisali tu situaciju – bilo da izvanredno stanje smatramo inherentnim pravnom poretku ili njemu izvanjskim – u svakom slučaju tu je posrijedi određena eklipsa zakona u smislu kojem se on dosad shvaćao, gdje, kao i u astronomskoj eklipsi, zakon i dalje postoji ali je njegova svjetlost zastrta. Paradigmu zakona zamjenjuje paradigma neodređenih klauzula i formula, kao što su "urgentno stanje", "sigurnost", "javni red", "javno zdravstvo" – koje, tako neodređene, čekaju nekog tko će doći da ih odredi. Više nemamo posla sa zakonom ili konstitucijom, nego s fluktuirajućom snagom zakona čiji nositelji mogu postati – kao što danas vidimo – povjerenstva ili pojedinci, liječnici, stručnjaci koji se nalaze potpuno izvan pravnog djelokruga. Mislim da smo ovdje suočeni s nečim istovrsnim onom što je Ernest Fraenkel u svojoj knjizi iz 1941., u kojoj je pokušao objasniti strukturu nacističke države, nazvao "dvojnom državom". Dvojna država je država koja se raspolućuje na normativnu državu, koju Fraenkel naziva Normenstaat, državu podređenu zakonu, i jednu prerogativnu državu, državu koja proglašava izvanredne mjere i stanja što zahvaćaju sve. Citirat ću jednu Fraenkelovu rečenicu koju smatram značajnom: "Za uspjeh njemačkog kapitalizma potrebna je ne unitarna, nego dvojna država, proizvoljna u političkoj dimenziji i racionalna u ekonomskoj dimenziji." Mislim da se u perspektivu te dvojne države treba smjestiti fenomen čija se važnost ne može prenaglasiti, a koji se tiče promjene samog oblika državnosti. Ovdje se pozivam na ono što američki politolozi nazivaju "administrative state", administrativna država.
O čemu se radi? O modelu državnosti u kojem "governance", vršenje državne moći, izlazi iz okvira tradicionalne podjele ustavne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Organi koji nisu predviđeni ustavom vrše, u ime administracije i na prerogativan način, funkcije i ovlasti što su nekad imale tri ustavne grane. Radi se o svojevrsnu administrativnom Levijatanu. Za tog čisto administrativnog Levijatana smatra se da djeluje u interesu kolektiva, čak i kad krši ono što je propisano ustavom. On više nema cilj jamčiti slobodne izbore građana i njima upravljati, nego jamčiti i osigurati upravljanje samim građanima u njihovim izborima. Čini mi se da se to danas događa naočigled svima; jer vidimo kako moć odlučivanja vrše – barem u Italiji – povjerenstva i razni subjekti, liječnici, stručnjaci, ekonomisti, koji su potpuno izvan sfere konstitucionalne moći.
Slijedom toga ustav se mijenja mnogo korjenitije nego kao dosad, na temelju predviđenih pravnih revizija i rekonstitucija, postajući naposljetku – kao što je rekao jedan Marxov sljedbenik – ein Stück Papier, komad papira. Između tog preustroja, tog modela i dvojne strukture nacističke vlade koju sam spomenuo, postoje znakovite sličnosti. Moguće je da to uključuje promjenu samog koncepta vlasti, kad se politika shvaća kao kibernetika. Upravo to shvaćanje danas treba dovesti u pitanje.
Tvrdilo se da moderna država živi od pretpostavki koje ne može zajamčiti. Moguće je da situacija, koju ovdje pokušavam opisati u vrlo grubim crtama, predstavlja oblik u kojem ta odsutnost jamstava doseže kritičnu masu, i da je moderna država, zbog te svoje očite i sve očitije nemogućnosti pružanja jamstava, s tim oblikom došla kraju svoje povijesti. Možda je to kraj koji danas proživljavamo.
Prema mom mišljenju, svaka rasprava o tome što možemo ili trebamo činiti mora, danas, polaziti od sljedeće činjenice: da odsad živimo u jednoj civilizaciji koja se urušila. Ili točnije, budući da se radi o civilizaciji utemeljenoj na novcu, da je ta civilizacija bankrotirala. Da je naša kultura bila na rubu bankrota, to je očito već deseteljećima i najlucidniji umovi 20. stoljeća to su dijagnosticirali bez greške. Ne mogu se ne prisjetiti kako je Pasolini, s kojim sam se družio šezdesetih godina, govorio o porastu neljudskosti i barbarstva u životima tadašnjih ljudi. A ti životi... u mnogočemu danas izgledaju dosta boljim od naših.
Mi danas više ne živimo na rubu tog bankrota, nego smo u nj uronjeni. To je intelektualni, etički, religiozni, pravni, politički i ekonomski bankrot, u svome krajnjem obliku u kojem je zakon zamijenilo izvanredno stanje, istinu informacija, spas zdravlje, religiju medicina, politiku tehnika.
Naravno, moglo bi se reći da društvo koje je doživjelo takav bankrot nije više živo; i istina je da su moći s kojima smo danas suočeni duhovno mrtve. Ali boriti se s mrtvim neprijateljem nije lakše nego boriti se sa živim neprijateljem. Baš suprotno, to može biti teži zadatak.
Ljudska bića ne mogu živjeti ako nemaju nešto čime će objasniti i opravdati svoje živote, i ta su opravdanja u svako doba imala oblik religije, mitova, političkih uvjerenja, filozofija i tome slično. Danas, sva ta opravdanja – izuzev u krugu onih najbogatijih i najopskrbljenijih tehnikom – izgledaju mrtva. Ljudi su, možda prvi put u povijesti, svedeni na svoj puki biološki opstanak: i osjećaju se neposobni, kako se pokazuje, to prihvatiti. Ne nalazim drugog objašnjenja za činjenicu da smo, umjesto prihvaćanja jednostavne stvarnosti življenja jednih uz druge, odlučili ustanoviti neumoljivi zdravstveni teror u kojem život lišen svakog idealnog opravdanja u svakom trenutku ugrožavaju i kažnjavaju bolesti i smrt.
Što činiti u takvoj situaciji? Na individualnom planu, dakako, treba nastaviti činiti dobro, onoliko koliko je to moguće, kao i dosad; iako možda ne nalazimo više nikakav motiv da ga činimo – zapravo, možda upravo zato što više nema motiva, treba nastaviti. Ali ne vjerujem da je to dovoljno.
Hannah Arendt, u jednom tekstu koji nužno osjećamo bliskim jer nosi naslov "On humanity in dark times", "O čovječanstvu u mračnim vremenima", upitala se, citiram: "U kojoj mjeri ostajemo dužni prema svijetu i javnoj sferi čak i kad smo iz njih isključeni?" Tu je, jasno, mislila na Židove. "Ili se imamo pravo povući" kao oni koji su, prema paradoksalnom izrazu koji se u to doba koristio u Njemačkoj, u "unutarnju emigraciju"? Mi smo upravo u takvoj situaciji, u određenom smislu isključeni ili prisiljeni na neku "unutarnju emigraciju". Arendt je u tom tekstu naznačila prijateljstvo – prijateljstvo – kao mogući temelj politike u mračnim vremenima. Mislim da je u tome imala pravo, utoliko što je prijateljstvo – to jest stvarnost prepoznavanja određenog alteriteta u samoj činjenici postojanja – svojevrstan politički minimum, prag koji istovremeno povezuje i razdvaja pojedinca i zajednicu. Drugim riječima, to znači neprestani napor uspostavljanja, posvuda, zajednica unutar društva. Treba pokušati stvoriti zajednice iznutra... u samom društvu. To znači, sučelice rastućoj depolitizaciji pojedinaca pokušati naći u prijateljstvu radikalna načela obnovljene politizacije.
To govorim ne odričući se ni lucidnosti ni nade. Ako su moći koje upravljaju svijetom odlučile pribjeći tako ekstremnim mjerama i dispozitivima kao što su biosigurnost i zdravstveni teror, očito je da su to učinile jer su se bojale da nemaju drugog izbora. I ako su ljudi prihvatili te mjere, to su također učinili jer su na neki način bili svjesni da svijet u kojem su dotad živjeli ne može nastaviti dalje. Ne žalimo za tim svijetom koji završava. Nemamo nikakvu nostalgiju za njegovim idejama ljudskog i božanskog koje nesmiljeni valovi vremena brišu kao pješčano lice na obalama povijesti. Ali s jednakom odlučnošću odbijamo goli, nijemi i bezlični život i religiju zdravlja koje nam današnje vlasti nude.