Prijatelju koji mu je govorio o bombardiranju Šangaja od Japanaca, Karl Kraus je odgovorio: "Znam da ništa nema smisla ako kuća gori. Ali dok je god moguće bavit ću se zarezima, jer da su se ljudi čija je to bila dužnost pobrinuli da svi zarezi budu na mjestu, Šangaj ne bi gorio." Kao i uvijek, dosjetka ovdje krije u sebi istinu na koju se vrijedi podsjetiti. Jezik je životno boravište ljudi i ako oni misle i djeluju loše, to je ponajprije zbog toga što je njihov odnos s jezikom postao iskvaren i okrnjen. Već neko vrijeme živimo u osiromašenom i opustošenom jeziku: svi narodi, kao što je Scholem rekao za Izrael, danas hode slijepi i gluhi nad ponorom svojeg jezika i moguće je da se taj izdani jezik na neki način osvećuje, i da je njegova osveta to nemilosrdnija što su ga ljudi više izopačili i zanemarili. Svi smo više ili manje jasno svjesni da je naš jezik tako sveden na malen broj gotovih fraza, da vokabular nikad nije bio tako sužen i otrcan, da medijski žargon posvuda nameće svoju bijednu normu, da se u sveučilišnim predavaonicama održavaju predavanja na lošem engleskom o Danteu: kako pretpostaviti da bilo tko u takvim okolnostima može izraziti korektnu misao i sukladno tome djelovati na čestit i razborit način? Ne čudi ni to da je osoba koja vlada takvim jezikom izgubila svaku svijest o odnosu između jezika i istine, i stoga misli da može koristiti na vlastitu jadnu korist riječi koje se više ne poklapaju ni sa kakvom stvarnošću, toliko čak te više nije ni svjesna da laže. Istina koja je u pitanju nije samo poklapanje između govora i činjenica, već, i prije toga, pamćenje apostrofa što ih jezik upućuje malom djetetu koje potreseno izgovara svoje prve riječi. Ljudi koji su izgubili svako sjećanje na taj tihi, zahtjevni, ljubavni poziv sposobni su – kao što smo vidjeli ovih posljednjih godina – upravo za svaku opačinu. Nastavimo, stoga, baviti se zarezima iako kuća gori, govorimo među sobom s pažnjom i bez ikakve retorike, pozorni ne samo prema onom što govorimo nego i prema onom što nam govori jezik, prema onom blagom dašku koji se nekoć nazivao nadahnućem i koji ostaje najdragocjenijim darom što nam ga jezik – bilo književni ili dijalekt – ponekad može dati.