Karl Jaspers je 1958. objavio knjigu s naslovom Atomska bomba i budućnost čovječanstva u kojoj je htio radikalno dovesti u pitanje – kao što kaže podnaslov – Političku svijest našega vremena. Atomska bomba, utvrđuje autor u uvodu, proizvela je potpuno novu situaciju u povijesti čovječanstva, suočivši ga s neizbježnom alternativom: "ili će čitavo čovječanstvo biti fizički uništeno, ili će čovjek morati preobraziti svoje etičko-političko stanje". Dok je čovjek prošlosti, kao u početku kršćanskih zajednica, mogao imati "nerealne predodžbe" kraja svijeta, danas prvi put u povijesti čovječanstvo ima "realnu mogućnost" da uništi samo sebe i svaki život na zemlji. Ta mogućnost, čak i ako je ljudi nisu potpuno svjesni, za političku svijest neminovno označava nov početak i uključuje "preokret u cjelokupnoj povijesti čovječanstva".

Gotovo sedamdeset godina poslije, "realna mogućnost" autodestrukcije čovječanstva, koja je duboko potresla filozofovu svijest i odmah zaokupila pažnju njegovih čitalaca (o knjizi se mnogo raspravljalo), izgleda je postala bjelodana činjenica, koju novine i političari svakodnevno spominju kao nešto sasvim normalno. U govoru o izvanrednom stanju – u kojem, kao što se zna, iznimka postaje pravilo – događaj koji je Jaspers smatrao nečuvenim predstavlja se kao prilično banalna pojava o čijoj doličnosti i stupnju prijetnje raspravljaju stručnjaci. S obzirom na to da je bomba prestala biti "mogućnost" odsudna za povijest čovječanstva i umjesto toga se razmatra kao jedna od "slučajnosti" koje definiraju ratnu situaciju, bilo bi dobro iznova preispitati to pitanje, koje možda dosad nije bilo postavljeno na odgovarajući način.

Trideset godin poslije, u eseju s naslovom Apokalipsa razočarava, Maurice Blanchot je ponovo postavio problem kraja čovječanstva.

I to je učinio podvrgavajući Jaspersovu tezu diskretnoj, ali svejednako učinkovitoj kritici. Ako je tema njegove knjige bila potreba epohalne promjene, začuđujuće je što se "s Jaspersove strane, u knjizi koja je imala biti svijest o toj promjeni, njen začetak i komentar, ništa nije promijenilo – ni u jeziku, ni u mišljenju, ni u političkim formulama, očuvanim i zamrznutim oko cjeloživotnih predrasuda, od kojih su neke veoma plemenite, ali druge vrlo ograničene... kako je moguće da pitanje koje stavlja u pitanje sudbinu čovječanstva i koje je takvo da zahtijeva posve novo mišljenje, nije obnovilo jezik koji ga izražava i daje povoda samo za parcijalna i pristrana razmatranja u političkom poretku ili neodgodiva i uzbudljiva razmatranja u duhovnom poretku, ali identična s onima što su se uzalud ponavljala dvije tisuće godina?"

Prigovor je zacijelo na mjestu, ne samo zato što Jaspersova knjiga ima oblik iscrpne akademske monografije čiji je cilj istražiti problem u svim njegovim aspektima, nego i zato što autor u njoj predlaže, kao protutežu uništenju, floskulu "sveopćeg mira bez atomskih bombi, s novim životom ekonomski zasnovanim na nukleranoj energiji". Ništa manje znakovito nije ni to da se atomska bomba stavlja na istu razinu, kao jednako smrtonosna opasnost, s totalitarnim boljševističkim režimom, s kojim nije moguće nagoditi se. Blanchot ukazuje na činjenicu da je takva apokaliptička perspektiva jednako razočaravajuća jer prikazuje kao moć u rukama čovječanstva nešto što zapravo nije takvo. U zbilji, radi se o "moći koja nije u našoj moći, koja naznačuje mogućnost nad kojom ne vladamo, vjerojatnost – recimo to tako, nevjerojatnu vjerojatnost – koja bi izražavala našu moć samo kad bismo njome ovladali na siguran način. No, zasad ne možemo njome ovladati kao što je ne možemo željeti, zbog očita razloga: nismo gospodari samih sebe, jer to čovječanstvo, sposobno biti potpuno uništeno, još ne postoji kao cjelina". S jedne strane moć koja ne može postati moć, s druge strane, kao pretpostavljeni subjekt te moći, ljudska zajednica "koja može biti ukinuta ali ne i potvrđena, ili koja može biti potvrđena samo nakon njenog nestanka, kroz prazninu, nedohvatljivu, tog nestanka, nešto dakle što se ne može ni uništiti jer ne postoji".

Ako, kao što se čini neporecivim, uništenje čovječanstva nije mogućnost kojom čovječanstvo svjesno raspolaže nego ostaje ovisno o kontingentnosti uvelike slučajnih odluka i procjena ovog ili onog državnog poglavara, Jaspersov je argument potkopan u samom temelju, jer ljudi koji u zbilji nemaju mogućnost uništiti se ne mogu postati svjesni te mogućnosti kako bi etički i politički preobrazili svoju svijest. Jaspers je ovdje izgleda učinio istu grešku kao Husserl kad je, u predavanju iz 1935. o Filozofiji i krizi europskog čovječanstva, otkrivši u "devijacijama racionalizma" uzrok krize unatoč tome povjerio nekom europskom "razumu", jednako maglovitom, zadatak da vodi čovječanstvo u njegovu bezgraničnom napredovanju ka zrelosti. Ovdje već jasno utvrđena alternativa između "iščeznuća Europe koja je s vremenom sve više postajala otuđena sebi samoj i svojoj racionalnoj vokaciji" i "preporoda Europe" zahvaljujući određenom "herojstvu razuma", očituje nepriznatljivu svijest o tome da ondje gdje postoji potreba za "herojstvom" više nema nikakvog mjesta za "racionalnu vokaciju" (koja se specificira kao ono što razlikuje europsko čovječanstvo "od divljeg Papuanca", barem onoliko koliko se ovaj razlikuje od divlje životinje).

Ono što dobromisleći razum nema hrabrosti prihvatiti jest to da se kraj europskog čovječanstva ili samog čovječanstva, prepuštenog ublažujućim i ispraznim težnjama koje ostavljaju netaknutim počelo koje je za njih odgovorno, naposljetku pretapa, kao što je naslutio Blanchot, "u jednostavnu činjenicu o kojoj se nema ništa za reći, osim da je ona sama odsutnost značenja, nešto što ne zaslužuje ni ushićenje ni očajanje, a možda čak ni pažnju". Ni jedan povijesni događaj – ni atomski rat (ili, za Husserla, Prvi svjetski rat), ni istrebljenje Židova, a najmanje pandemija – ne može se hipostazirati u epohalni događaj ako se ne želi da postane neshvatljiv i prazan idolum historiae, koji se više ne može misliti niti se s njime može uhvatiti u koštac.

Stoga je potrebno bez zadrške odbaciti Jaspersov argument, koji zanemaruje nesposobnost zapadnjačkog razuma da promisli problem kraja koji je sâm proizveo, ali kojim ni na koji način ne može ovladati. Suočen sa zbiljom vlastitog kraja, on pokušava zadobiti na vremenu pretvarajući tu zbilju u mogućnost koja odgađa buduću realizaciju, u atomski rat koji razum još može spriječiti. Možda bi bilo suvislije pretpostaviti da je čovječanstvo koje je proizvelo bombu već duhovno mrtvo, i da je ono što se ima promišljati svijest o zbiljnosti, a ne mogućnosti te smrti. Ako mišljenje ne može razumski postaviti problem kraja svijeta, to je stoga što se mišljenje uvijek smješta u kraj, uvijek je i u svakom trenutku iskustvo zbiljnosti a ne mogućnosti kraja. Rat kojeg se bojimo uvijek je u tijeku i nikad nije završen, kao što se bomba jednom bačena na Hirošimu i Nagasaki nikad nije prestala bacati. Jedino na temelju te svijesti kraj čovječanstva, atomski rat, klimatske katastrofe prestaju biti utvare koje zastrašuju i paraliziraju razum nesposoban uhvatiti ih za glavu i rep te postaju ono što jesu: politički fenomeni koji su već sveprisutni u svojoj kontingentnosti i apsurdnosti, i kojih se upravo zbog toga više ne moramo plašiti kao neizbježnih katastrofa, već se možemo svaki put suočiti s njima u skladu s konkretnim instancijama u kojima se pojavljuju i silama kojima raspolažemo da im se suprotstavimo i izbjegnemo ih. To je ono što smo naučili u dvije protekle godine i i iz čega namjeravamo, sučelice moćnicima koji se pokazuju sve nesposobnijima da upravljaju izvanrednim stanjem koje su sami proizveli, izvući pouku.