Mitologem glasa šutnje kao ontologijskog temelja jezika pojavljuje se već u kasnoantičkoj, gnostičkoj i kršćanskoj mistici. U Corpus Hermeticum I. 31, Bog zazivan kao »neizreciv i neizraziv« (ἀνεκλάλητε, ἄρρητε) ipak se »izgovara glasom šutnje« (σιωπῇ φωνούμενε). Posebno je značajna, s tog gledišta, gnostička figura Sigḗ, o čijoj je fundamentalnoj funkciji u valentijanskoj gnozi i o čijem je nasljeđu u kršćanskoj mistici i filozofiji uputno promisliti.
U valentijanskoj gnozi, Bezdan (βυθός), neshvatljiv i nerođen, koji vječno preegzistira, skriva premučanu misao (Ἔννοια) u sebi: Sigḗ (Σιγή). Ta »šutnja« je ono prvo, negativni temelj otkrivenja i Logosa, »majka« svega što se rodilo iz Bezdana. U zbijenom ulomku Excerpta ex Theodoto čitamo:
Šutnja (Σιγή) – kažu Valentijanci – kao majka sviju stvari koje su proizišle iz Bezdana, prešutjela je ono što nije mogla reći od neizrecivog, ono što je shvatila, nazvala je neshvatljivim (ὁ μὲν οὐκ ἔσχεν εἰπεῖν περὶ τοῦ ἀρρήτου σεσίγηκεν, ὁ δέ κατέλαβεν, τοῦτο ἀκατάληπτον προσηγόρευσεν).
Šutnja dohvaća, prema tome, Bezdan kao nedohvatljiv. Bez Sigḗ i njene šutljive misli Bezdan se ne bi niti mogao misliti kao neshvatljiv i neizreciv. Utoliko što smislu i značenju na negativan način otvara pra-izvornu dimenziju Bezdana, Šutnja je mistični temelj svakog mogućeg otkrivenja i svakog jezika, prajezik Boga kao Bezdana (kršćanskim terminima kazano, figura prebivanja Logosa u archḗ, izvorno mjesto jezika). U jednom od kodeksa pronađenih kod Nag Hammadija (VI 14.10) Šutnja se, doista, izrijekom dovodi u vezu s glasom i jezikom u njihovoj izvornoj dimenziji:
Ja sam nedokučiva
šutnja
i Epinoia
na koju se često pomisli.
Ja sam glas
od kojeg potječe mnoštvo glasova
i Logos
koji ima mnogo likova.
Ja sam izgovaranje moga imena.
Najjasnije status šutnje kao Glasa, putem kojega se duh sjedinjuje s Kristom, dolazi do izraza u jednom kršćanskom apokrifu (Mart. Petri X):
Zahvaljujem ti se […] ne jezikom kojim se izriče istinito i lažno, niti onim govorom koji biva proizveden umijećem materijalne prirode, već ti se zahvaljujem onim glasom, o kralju, koji se razaznaje u šutnji (διὰ σιγῆς νοουμένη), koji se ne čuje u vidljivom, ne proizvodi se organima usta, koji ne ulazi kroz tjelesne uši, ne čuje se u propadljivom jestvu, koji nije u svijetu i nema mjesta na zemlji niti je zapisan u knjigama, koji niti pripada nekome, niti ne pripada nikome; šutnjom glasa ti se zahvaljujem, Isuse Kriste, kojom je duhu u meni dopušteno voljeti te, obraćati ti se, vidjeti te.
Figura Sigḗ, Božjeg muka kao bezdanoga temelja riječi, prisutna je i u kasnijoj kršćanskoj teologiji i mistici, u predodžbi prešućene riječi, koja neizrecivo prebiva u umu Oca (Verbum quod est in silentio paterni intellectus, Verbum sine verbo, kako piše Meister Eckhart). Već sveti Augustin tvrdi da to prebivanje i »rađanje« Riječi u Ocu odgovara iskustvu riječi šutnje »koja ne pripada nijednom jeziku«:
Verbum autem nostrum, illud quod non habet sonum nec cogitationem soni, sed eius rei quam videndo intus dicimus, et ideo nullius linguae est; atque inde utcumque simile est in hoc enigmate illi Verbo Dei; quod etiam Deus est, quoniam sic et hoc de nostra nascitur, quemadmodum et illud de scientia patris natum est (De. Trin. 15, 14.24).
Sa svojom tihom »duhovnom molitvom« sirijska mistička tradicija vratit će se na to iskustvo, u kojem molitelj dospijeva na mjesto, čiji se jezik, »unutarnjiji od riječi« i »dublji od usta«, sastoji od »šutnje« i »zapanjenosti«. Ne postoji, dakle, apsolutna suprotnost između gnostičke Sigḗ i kršćanskog Logosa, koji se nikada ne može u potpunosti odvojiti od nje. Šutnja, ovdje, nije ništa drugo nego negativni temelj Logosa, njegovo »zbivanje« odnosno »imanje-mjesta« i prebivanje (prema ivanovskoj teologiji) nespoznatljivim u archḗ, koja je je Otac. To prebivanje Logosa u archḗ (poput onoga Sigḗ u Bythós) je bezdano prebivanje – to znači bestemeljno – i s tom bezdanošću trinitarna teologija nikad ne uspijeva izići na kraj.