U trećem predavanju O biti jezika Heidegger na jednom mjestu piše:

Die Sterblichen sind jene, die den Tod als Tod erfahren können. Das Tier vermag dies nicht. Das Tier kann aber auch nicht sprechen. Das Wesensverhältnis zwischen Tod und Sprache blitzt auf, ist aber noch ungedacht. Es kann uns jedoch einen Wink geben in die Weise, wie das Wesen der Sprache uns zu sich be-langt und so bei sich verhält, für den Fall, daß der Tod mit dem zusammengehört, was uns be-langt.

[Smrtnici su oni koji mogu iskusiti smrt kao smrt. Životinja to ne može. A životinja ne može ni govoriti. Bitni odnos između smrti i jezika bljesne, ali je još nemišljen. On nam ipak može dati mig na način na koji nas bit jezika revindicira [ci rivendica] i tako zadržava u svojoj blizini, u slučaju da pripadaju zajedno smrt i ono što nas revindicira.] (Heidegger 3, str. 215)

Bitni odnos između smrti i jezika bljesne, ali je još nemišljen. Na stranicama koje slijede taj ćemo odnos tematski ispitivati. Tako postupajući, uvjereni smo da ćemo se približiti bitnoj granici Heideggerova mišljenja, možda baš onoj granici o kojoj je svojim učenicima na seminaru u Le Thoru u ljeto 1968. rekao: »Vi je možete vidjeti, ja ne«. Ipak, istraživanje nije ovdje usmjereno na interpretaciju Heideggerova mišljenja. Ono se vraća unatrag, ispitujući taj odnos u odlučujućim momentima zapadne filozofije, posebice u Hegela, i istodobno gleda onkraj njega, nastojeći ostati otvorenim u slučaju da ni smrt ni jezik izvorno ne pripadaju onome što revindicira čovjeka.

U tradiciji zapadne filozofije čovjek se pojavljuje kao smrtnik i, istodobno, kao onaj koji govori. On je životinja koja ima »sposobnost« govora (ζῷον λόγον ἔχων) i životinja koja ima »sposobnost« smrti (Fähigkeit des Todes, riječima Hegela). I za kršćansko iskustvo ta povezanost je bitna: ljudi, živa bića, se »neprestano predaju smrti preko Isusa« (ἀεὶ γὰρ ἡμεῖς οἱ ζῶντες εἰς θάνατον παραδιδόμεθα διὰ Ἰησοῦν; II Kor 4.11), dakle preko Riječi, i upravo ih ta vjera potiče da govore (καὶ ἡμεῖς πιστεύομεν, διὸ καὶ λαλοῦμεν; II Kor 4.13) i čini ih »upraviteljima Božjih tajni« (οἰκονόμους μυστηρίων θεοῦ; I Kor 4.1). Sposobnost govora i sposobnost smrti: smije li veza između tih dviju »sposobnosti«, koje se oduvijek pretpostavljaju u čovjeka, nikada se radikalno ne dovodeći u pitanje, ostati nemišljena? Što ako čovjek ne bio ni govoreće biće ni smrtnik, ne prestajući zato govoriti i umirati? Koja je veza između tih dvaju bitnih određenja čovjeka? Jesu li možda posrijedi tek dvije različite formulacije kojima se izriče isto? I što ako ta veza zapravo uopće nema mjesto?

Seminar koji razvija ova pitanja pokazuje se kao seminar o mjestu negativiteta. U tijeku istraživanja pokazalo se, naime, da se veza između jezika i smrti ne može rasvijetliti, ako se istodobno ne razjasni problem onog negativnog. Ukoliko otvaraju čovjeku njegovo najsvojstvenije prebivalište, »sposobnost« govora i »sposobnost« smrti otvaraju i otkrivaju to prebivalište kao uvijek već ispunjeno negativitetom i u njemu utemeljeno. Kao onaj koji govori i smrtnik čovjek je, Hegelovim riječima, negativni bitak koji »je ono što nije i nije ono što jest« ili, prema Heideggeru, »čuvar mjesta (Platzhalter) onome ništa«.

Polazišno pitanje takvog istraživanja nužno mora pitati o mjestu i strukturi negativiteta. Odgovor na to pitanje vodi seminar – preko definicije sfere značenja riječi bitak i indikatora izjavljivanja kao njezinog sastavnog dijela – do revindikacije problema Glasa i njegove »gramatike« kao fundamentalnog problema metafizike i, istodobno, njegovog poimanja kao izvorne strukture negativiteta.

S izlaganjem problema Glasa seminar je, prema tome, dosegnuo svoj cilj. Ipak i ovdje bi se moglo reći, pozivajući se na Wittgensteina, da seminar tek pokazuje koliko malo se učinilo kad se riješilo problem. Put, ako se ovdje zaista radi o putu, koji mišljenje još treba prijeći, može se ovdje samo pokazati. Da ta uputa pokazuje u smjeru jedne etike – shvaćene kao habitualno prebivalište i istodobno otete neizrecivosti (sigetici) na koju je osuđena unutar tradicije metafizike – zasigurno nije bez značenja. Kritika onto-logičke tradicije zapadne filozofije može se zaista dovršiti samo ako ona obuhvaća i kritiku njezine etičke tradicije. Logika i etika počivaju na istom negativnom temelju i na horizontu metafizike su nerazdvojive. Ako doista, prema riječima kojima počinje Najstariji program sustava njemačkog idealizma, cijela metafizika u budućnosti mora pasti u etiku, smisao tog »pada« za nas ostaje ono najteže za misliti. Jer možda upravo jedan takav pad imamo pred očima: a ipak, taj pad ni na koji način nije značio neko nestajanje metafizike, nego samo otkrivanje i pustošeće dolaženje njezinog najskrajnijeg negativnog temelja u samo srce ἦθος, habitualnog prebivališta čovjeka. Taj dolazak je nihilizam, preko čijeg horizonta suvremena misao i njezina politika (njezina praksa) nisu još napravile ni jedan korak. Naprotiv, ono što ona pokušava misliti kao mistično, ili ono bez temelja, ili γράμμα, nije ništa drugo do ponavljanje fundamentalne misli onto-teo-logike. Ako je u ovom seminaru poduzeto identificiranje mjesta i strukture negativiteta točno, tad »bez temeljâ« znači naprosto »na negativnim temeljima« i taj izraz imenuje upravo ono iskustvo mišljenja koje je oduvijek karakteriziralo metafiziku.^[1] Kako bi čitanje poglavlja Znanosti logike naslovljenog »Temelj« dostatno pokazalo, temelj je za metafiziku u tom smislu temelj (Grund) da je ono što ide u temelj (zu Grunde geht da bi bitak imao mjesto [abbia luogo] i – utoliko što ima mjesto u ne-mjestu temelja (to jest u ničemu) – bitak je ono bestemeljno (das Grundlose).

Da li se i u kojem smislu se, nasuprot tome, u sljedećim refleksijama pokušava misliti drukčije od nihilizma i njegove bestemeljnosti (njegovoga negativnog temelja), moći će prosuditi onaj koji prijeđe čitav put. Ovdje se prije svega radilo o tome da se struktura negativnog temelja – čije izlaganje si je seminar postavio za cilj – ne ponavlja, već da je se napokon pokuša razumjeti.

1. Tijekom seminara termin metafizika označava tradiciju mišljenja koja misli samoutemeljenje bitka kao negativni temelj. Pitanje o mogućnosti jedne u potpunosti i neposredno pozitivne metafizike (poput one koju je A. Negri u nedavno objavljenoj knjizi prepoznao u Spinozinu mišljenju) ostaje dakle otvoreno. ↑