Šarena hi-tech laža nije jedini put kroz sumrak morala i ljudskosti koji nam se svesrdno podastire na tom famoznom prijelazu u novo tisućljeće. Dokaz je tome i ustrajnost kojom Tom Waits održava na životu svoj demodirani bardovski svijet, rođen još ranih sedamdesetih godina minulog stoljeća. I za to redovito ubire hvalospjeve. Tek rijetko nezaslužene (kao npr. u slučaju prethodnika, blijedog albuma "Mule Variations"), a najčešće opravdane (npr. povodom nedavnog objelodanjenja čak dvaju novih albuma - "Alice" i "Blood Money"). Waits je karijeru započeo uglazbljenim pričama iz "podzemne" Amerike, nalik na lirsko- glazbeni sukus našega Tina Ujevića i Louisa "Sachmo" Armstronga. Savršena rekonstrukcija polusvijeta u kojemu životare protuhe svih fela i unikatni, hroptavi vokal "kojemu se vjeruje", učinili su ga jednim od najosebujnijih kantautora svoga vremena (provjeriti albume "Closing Time", "Heart Of Saturday Night" ili rane snimke okupljene u ediciji "Early Years"). U osamdesetima počinje novo poglavlje u njegovoj karijeri. Interakcija s filmom i kazalištem. Ona traje i danas. Iz bitničkih je voda Waits skliznuo u "brehtovsko-weilovske", sada jednako značajan kao teatrolog i glumac, koliko i kantautor. Iako sklon "umjetnikovanju", u ovom je razdoblju stvorio i svoje najcjelovitije djelo - "Rain Dogs". Albumi "Alice" i "Blood Money" nastali su kao glazbena kulisa za dva kazališna komada proslavljenog dramaturga Roberta Wilsona, Waitsova prijatelja i suradnika. Prigovori da je riječ o materijalu koji se mogao naći na jednom albumu ne drže vodu. Riječ je o dvije potpuno oprečne lirske (i kazališne) vizije. Pjesme za obje predstave on je napisao u suradnji s vjernom pratiljom Kathleen Brennan još prije desetak godina. "Alice"( Wilsonova fantazma na temu "Alice u zemlji čudesa")pjesnički i glazbeno nježniji je uradak. "Sestra", uvjetno rečeno. U nekim svojim dijelovima on podsjeća na davne Waitsove "smoky jazz" balade (npr. uvodna prolegomena "Alice"), no vrlo brzo one se gube u kovitlacu snoviđenja (dalo bi se nabrojati dvadesetak instrumenata kojima rukuje on i njegova sjajna sviračka pratnja - Stuart Copeland, Joe Gore itd. - glockenspiel, organa, violina, harmonika, marimba neki su od njih). "Blood Money", "brat", gotovo u cijelosti zadržava "feeling" njemačkog cabareta (suludi galimatijaš valcera, tanga, bluesa, folka, jazza). Glazbeno je pratio dramu "Woyzeck" njemačkog književnika Georga Buchnera (znamo je i iz filmske adaptacije Wernera Herzoga) i svojom formom najviše vuče na još jednu Waitsovu suradnju s Wilsonom - pretrpani album "Black Rider". Umjerenije i uvjerljivije ovaj put. Sažeto: Waits je ponovno u formi, s dvije podjednako moćne ploče!