"Kultni" autori u rok and rollu jesu tipovi poput Chrisa Cacavasa, a ne tamo neki Gallagheri, Albarni i sl. obrtnici i poduzetnici. Chris je tijekom osamdesetih bio članom grupe Green On Red, što znači da je bio i jednim od lučonoša tzv. novog američkog rocka. Poslije raspada GOR, Cacavas je počeo snimati samostalne ploče. Do godine 2002. nanizao ih je šest, od kojih je najbolja "Pale Blond Hell", neskriveni hommage Neilu Youngu. Kao multiinstrumentalist i producent gostovao je na gomili ploča svojih kolega (albumi Steve Wynna i Dream Syndicate, Divine Horseman, Giant Sand itd.). To je u najšturijim crtama pregled jedne izuzetne, plodne i samozatajne karijere. Chris je prije svega ČOVJEK. Po vokaciji socijalni aktivist, on je dugogodišnje iskustvo "s terena" arhivirao u više od dva desetljeća rockerskog staža. Zajedno sa suprugom, godinama je aktivan u ustanovama za prihvat žrtava obiteljskog nasilja. Zlostavljači žena, ostavljeni ljubavnici, ubojice nastanjuju njegove stihove. Malo autora zna s takvom empatijom pjevati o ljudima s ivice života. Neki će od njih oprost i iskupljenje naći možda samo u Cacavasovoj pjesmi. Ove je godine on objelodanio dva albuma - oba u ograničenoj nakladi i dostupna mahom preko mailordera (Glitterhouse, Normal...) i na koncertima. Predznak njegovih novih pjesama je "lounge". Gotovo ni traga youngovskoj gitarističkoj dinamici s prethodnih ploča. I jednako je dobar, ako ne i bolji. Pjesme poput "Sucker", "California (Into The Ocean)", "When The Shit Comes Down" ili "Safe Heaven" njegovi su novi kreativni vrhunci. Više ne svira s pratećom skupinom Junkyard Love. Iza njega su tri mlada dečka koje on u šali zove "sinovima". Dokazali su se na izuzetnom koncertu u zagrebačkom KSET-u 12. ožujka ove godine. Za "životno djelo", za obje nove ploče...pet zvjezdica!