Promatrati osamdesete iz današnje vizure je lako. Potrebno je samo biti na distanci i ispred sebe čvrsto držati štit blazirane ironije. Ova lista s tim nema nikakve veze. Osamdesete smatram razdobljem kada se stvarala uzbudljiva, upečatljiva, snažna i gotovo idealistička glazba, a to nema veze sa ironijom. Danas prelako shvaćamo sve što nam je lako dostupno, pa i glazbu. Tehnologija nam sada omogućuje da se prema glazbi odnosimo isključivo kao prema odbacivoj potrošnoj robi i da ne ulažemo apsolutno nikakav trud niti u pribavljanje glazbe, niti u uživanje u istoj. Nisam nostalgičar, a nisam niti lud da tvrdim kako je par klikova mišem lošija varijanta od obilaženja buvljaka u potrazi za koliko-toliko očuvanim vinilom kompilacije singlica Buzzcocksa, no uvjeren sam kako ili prelako zaboravljamo svoje korijene, ili smo pak toliko bahati da ih ne želimo cijeniti. Bilo bi lijepo od nas kada bismo se ponekad sjetili kako je prije deset-dvadeset godina svima bilo teže.
Ova je lista potpuno subjektivna i ne pretendira da bude potpun ili ne znam kakav pregled glazbe jednog desetljeća. Jednako tako, moji afiniteti i moj ukus su takvi kakvi jesu, te je to potrebno uzeti u obzir prije nego što se proglasi skandaloznim to što se nečiji omiljeni izvođač nije našao na listi ili što je potpuno zanemaren nečiji favorizirani žanr. I naravno, da ovu listu krenem raditi sutra, mogla bi izgledati poprilično različito od ove, ali to je valjda jasno samo po sebi.
120. FEEDTIME Suction (Vynil Solution, 1989)
Prije nego što si rekao "flanel", ovi sljedbenici škole sunarodnjaka Kim Salmona, odsvirali su... ovaj... uh... grunge i nestali. Njihov upečatljiv miš-maš psychobillyja, hard rocka i punka je na njihovu žalost odsviran par godina ispred Seattle eksplozije i čak im ni nizovi panegirika koje im je kroz intervjue upućivao Mark Arm nisu mnogo pomogli. Feedtime su ostali samo opskurni kult band. Želim vjerovati kako je njihov povratnički album "Billy" koji je pod okriljem Ampetamine Reptile etikete iznenada ugledao svjetlo dana 1996. jednostavno grozna ploča, a ne očajnički pokušaj naplaćivanja nečega što se naplatiti jednostavno nije moglo.
119. THE POP GROUP For How Much Longer Do We Tolerate The Mass Murder? (Rough Trade, 1980)
Politička agit-prop galama iz razdoblja Crass, začetaka fanzinske estetike i redefiniranja punka koja je definitivno izdržala test vremena. The Pop Group u svojem divljanju nisu znali da li se prikloniti divljem funku ili gnjevnoj halabuci, a idealizam su platili samoizgaranjem. Ovaj uzburkani album i danas zvuči nevjerojatno svježe i poletno, a još je zanimljivije svjedočiti tome kako je punk u svojim začecima možda imao ulični kredibilitet, ali bogme i opaki art predznak.
118. RUDIMENTARY PENI Rudimentary Peni (Outer Himalayan, 1981)
Vaš prijedlog za inovaciju je... gotički hardcore? U redu, zvuči interesantno, ali na vašu žalost Nick Blinko i njegova morbidna bratija su se toga dosjetili prije više od 20 godina. Nakon ovih musavih, efektnih i brzopoteznih koncentrata psihoze, blata i paranoje, vijest kako je Blinko par godina kasnije privremeno završio u bolnici za mentalno oboljele uopće ne zvuči iznenađujuće.
117. MAGAZINE The Correct Use Of Soap (Virgin, 1980)
Magazine su na ruinama punka potpuno mirno i nezainteresirano svirali svoju prigušenu pjesmu. Slušajući ovaj album pokušavam dokučiti kako je bez ikakvog unošenja strasti moguće napraviti nešto ovako suptilno i emotivno. Razvikani Interpol koji vješto hvataju odjeke ovog banda se još uvijek trude. Magazine nisu nikada dosegli same zvjezdane vrhunce, no sa "Real Life" i ovim albumom su bili vrlo blizu. Dobitni stih: «The truth's in drugs and outer space, maybe it's right to be nervous now».
116. TAD God's Balls (Sub Pop, 1989)
Pričajmo malo o stereotipu, može? Debeli zapušteni neobrazovani Amerikanac u flanel košulji, voli hard rock i pivo, a fotografira se u šumi sa grimasom na licu i motornom pilom u rukama. U slučaju Tada nešto od ovoga je činjenica, a nešto stvar marketinga. Iz današnje perspektive može biti smiješno kako se gomila indie klinaca prepustila tržišnoj kampanji koju su podjednako vodili engleski časopisi i Sub Pop. Prvi su prikazivali sliku glupog Amerikanca koji svira rock i uz primjenu sarkazma i inverzija inaugurirali novi kult "losera", a drugi jednostavno prodavali svoj proizvod. Tadu je sve to išlo na ruku. Sjećam se kako je zanimljivo u pokojnom "Pressu" bilo promatrati fanove Inspiral Carpets i Ned's Atomic Dustbin kako skaču na "Wood Goblins". Uglavnom, Tadov prvijenac je rasan primjerak je glasnog i prljavog hard rocka.
115. BASTARDS Monticello (Treehouse, 1989)
Samrtni hropac neuštirkanog i divljeg noise rocka isporučenog taman za početak njegove nove kratkotrajne renesanse početkom 90-tih. «IT'S SO HOT, IT'S SO HOT!»- urlali su mahniti Joachim Breuer i Anthony Martin otvorivši širom vrata AmRep etiketi. Pravocrtne, uporne i zaglušujuće gitare i nabildani bas koji se valja prijeteće kao gusjenica buldožera; estetika ružnog i odbojnog u punom pogonu.
114. DESCENDENTS Milo Goes To College (SST, 1983)
Pop punk Biblija sve do današnjih dana. Osobno se više divim njihovoj frenetičnosti, srčanosti i drskoj energiji nego estetici koja često podsjeća na slogane sa zidova srednjoškolskih zahoda, no ne mogu zanijekati da ih uza sve slušam i danas. Inače, imam 30 godina, a kada sjednem na bicikl i dok mi u slušalicama trešti "Suburban Home", osjećam se kao da imam upola manje. Pretpostavljam da je to... u redu?
113. DISCIPLINA KIČME Zeleni zub na planeti dosade (PGP RTB, 1989)
Ah, to su bila vremena. Svatko tko nije slušao Bijelo dugme i Parni Valjak znao je da ako ideš napred-nazad i gore-dole dođeš opet ispred škole, no sve smo u potpunosti shvatili tek kada je par godina kasnije Jon Spencer sa svojom "bijeli funk i crni groove" matricom pobrao vrhnje po cijeloj planeti. Koja, nisi imao sreće. Baš kao niti sa Šarlo Akrobatom par godina prije. Jedan Amerikanac kojem sam prije nekog vremena ovo snimio na kazetu nije mogao vjerovati da je u to vrijeme nešto ovako moglo biti odsvirano.
112. DEPECHE MODE Music For The Masses (Mute, 1987)
Dežurni electro-pop šmokljani u kožnim šosevima su se sa svojim synthovima odjednom obreli na američkim stadionima čija je trava još bila izgažena od tapkanja fanova Van Halen ili koga već. Muzika za mase, zaista. Depeche Mode su pomalo karikature koje će za sve cure iz 8.b napisati "Little 15", a pomalo majstori pop melodija koji iz sebe kao od šale istresu remek djelo "Never Let Me Down Again". Ah da, tu je i "Pimpf" za Laibach, svoje kolege s etikete. Kada Placebo- band okvirno sličnog senzibiliteta i identičnih namjera- snime ovako cjelovitu, svrhovitu i zabavnu ploču, onda ću im možda početi i pomalo vjerovati, a do onda plešem i pjevušim "Behind The Wheel".
111. RUIN CLINT & LYDIA LUNCH Stinkfist (Widowspeak, 1987)
Prgavi australski riđan Foetus i dežurna newyorška žderačica u pornografskom audio klinču. Tribalni ritmovi iz buketa perkusija koje izlaze iz zvučnika, konstantne erupcije klimaksa, primitivni razvrat usred betona velegrada, pepeo koji se lijepi o znojna tijela i nezaboravni monolog Lydie Lunch u "Meltdown Oratorio". Pravi soundtrack knjige "Paradoxia" u kojoj Lunchova tvrdi kako je patila od strasti, nezasitnosti i proždrljivosti. Fuck yeah.
110. GOD BULLIES Mamawombwomb (Amphetamine Reptile, 1989)
God Bullies su imali gadnih problema s organiziranom religijom, odnosno s kršćanstvom. I sa Amerikom. Paaaa... u redu, imali su problema sa mnogo, zaista mnogo stvari. Vokal Mike Harda definitivno nije zvučao kao da je u pitanju izraz sretnog čeljadeta, i Mike je svoju neospornu maniju samo potencirao očitom fiksacijom divljim i karizmatičnim frotmanima tipa Iggy Pop i Morrison. God Bullies su bili ugodno druženje prljave i opore garaže sa filmskim žurnalima 50-tih. Vremenom im je udar otupio i ustupio mjestu predvidljivosti, no na ovom je albumu sve funkcioniralo kako je i zamišljeno. Poslušajte samo "Creepy People" i "Follow The Leader".
109. THE LOUNGE LIZARDS No Pain For Cakes (Polygram, 1987)
Eh, da je Kerouac ostao ne samo živ nego i da ga nisu shrvali alkohol, egoizam i narkotici, John Lurie i njegova hispterska družina bi sigurno dobili par stranica u nekoj kasnijoj varijanti "Desolation Angels". No, The Lounge Lizards su toliko cool face da bi se svemu tome (ah, dobro.. i svemu OVOME) vjerojatno srdačno nasmijali, a zatim lijeno ustali sa barskih stolaca, protegnuli noge i popravili kravate te nakon kraće pauze nastavili sa energičnom ludnicom zvanom "My Trip To Ireland". Ekskurzija do ponora ritma i natrag.
108. MINISTRY The Mind Is A Terrible Thing To Taste (Warner, 1989)
"Jourgensen? Njega znamo kao napornu lollapalozastu rock zvijezdu MTV generacije koja je svoj "subverzivni" spot za "N.W.O." snimila okružena zaštitom kordona policije i koja je na suradnju pozvala Gibbyja iz Butthole Surfers, u to vrijeme ocvalu alter ikonu sa crnim LSD rupama umjesto mozga". U redu, slažem se sa svim navedenim, no skinite nakratko pogled s tog horizonta i ubacite u rikverc. Dobro, ne morate kliziti baš do početka 80-tih kada su Ministry zvučali urnebesno glupo, otprilike kao... ne znam... Soft Cell ili Yazoo bez uha za melodiju, niti je potrebno osvrtati se na Revolting Cocks i one silne grozomorne electrobody spodobe u kojima su članovi Ministry imali svoje prste, a koje su tada iz nekog čudnog razloga bile strašno popularne. Savjetujem da se na lenti zaustavite u 1989., godini prije izdavanja albuma Lard. Album o kojem ovdje pričamo je rasturačina, neovisno o tome što su Ministry cirkus. Legendarna "Thieves" je samo jedan od zaraznih hitova s ploče, a naročito me oduševljavao onaj sample "I can't hear you! I still can't hear you!" koji me uvijek podsjećao na Miloševićevo "Ne čujem dobro!". Ah sjećanja...
107. NAKED RAYGUN Throb Throb (Homestead, 1985)
Zaboravite na Effigies, stjegonoše čikaškog punka koji su do Orwellove godine ostali bez ideja. U prvi plan su istupili Naked Raygun, band glupog imena koji je snimio sjajnu polusatnu ploču, album lišen svih klišeja koji se vežu uz rani američki punk. Naked Raygun su bili tehnički besprijekorno potkovani i suvereno su vladali vižljastom pjesmom koja je melodična, no koja ipak nema nimalo primjesa melase. Tekstovi? Ah, ništa posebno. Spominju se Managua i oružje, a vokal Jeff Pezzati upečatljivo viče "No Sex", te pjeva kako je glup i kako ima nizak libido. Standardne stvari.
106. TUXEDOMOON Holy Wars (Cramboy, 1985)
Komorni Tuxedomoon su jako dugo vremena proveli stvarajući uljudnu i rasterećenu glazbu na ničijoj zemlji između rocka i uglađenih gudačkih kvarteta. U svoje vrijeme na razumijevanje su nailazili samo kod manje opterećene darkerske populacije i prosvijećenih arty freakova, no vrijeme je pokazalo kako je njihova delikatna i atmosferična pjesma pripremila teren za kasnije indie zvijezde kalibra Rachel's ili GY!BE. Još jedan impresivan i zaboravljeni band, još jedna sjajna i zaboravljena ploča.
105. CRIME & THE CITY SOLUTION Room Of Lights (Mute, 1986)
Vrhunski doseg australsko-berlinske kolonije i prototip onoga što su quorumovci svojevremeno nazivali "tamnim zvukom". Svi se sjećamo neba nad Berlinom i zvonjave šest zvona u klaustrofobiji zadimljenog berlinskog podzemnog kluba, zar ne? "Room Of Lights" je pun gorčine zgrčenog Simon Bonneya i jecaja raspadajućih akorda rahitičnog Rowlanda Howarda. Novovjeki blues dezorijentirane mladeži u odijelima. Što je toliko mučilo momke: nostalgija za australskim zavičajem, raspadanje u vrtlogu berlinskih narkotika? Tko će ga znati. Dečki su se pročistili tek 1990. na prozračnom "Paradise Discotheque". Neki su ljudi opasno patili u tim lepršavim osamdesetima.
104. THE CLEAN Compilation (Flying Nun, 1986)
Kao primjerak endemične novozelandske faune, The Clean su egzistirali isključivo po svojim pravilima iz jednostavnog razloga što ništa drugo nisu niti poznavali. U doba kada su se Amerikom i Europom prolijevali bijes i frustracije, braća Kilgour i Robert Scott su se napojili staromodnim pop-garažnim zvukom ostavljajući svoj trag po nizu niskotiražnih i raritetnih singlica. Album nisu snimili 10 godina jer su tako htjeli, a melodije i zanos su potpuno slobodno jurili od vrha Mount Cooka do prostorije novopokrenute etikete Flying Nun i natrag. Tehnička inferiornost i ograničenja su iz nužde prerasli u stav i estetski odabir. Netko je 10 godina kasnije to nazvao "lo-fi".
103. SCH Sch (FV založba, 1988)
"Skini kapu, jebat ću te". Danas bi nešto slično moglo proći samo kod Xiu Xiu, a prije 15 godina tako je siktao Teno. Njegovo režanje pratio je sklop kojeg vjerojatno čine gitara, bubanj i bas, no mene to i dalje podsjeća na dobro ozvučeno sporo povlačenje pile preko trupaca. Kada su ovi bosansko-hercegovački vizionari u pitanju, ljudi uglavnom favoriziraju proročki album "During Wartime", no fascinacija kaosom i redom/disciplinom na ovom je kazetnom izdanju još uvjerljivija. Ovdje nema kočnica niti muljanja, a ispoliranost je misaona imenica. SCH zvuče sirovo i idu u glavu. Onako... bosanski sviraju i proživljavaju udare vibracija Swansa i Neubautena. Sarajevo na zapadu. Inače, volio bih da sam sredinom 80-tih mogao svjedočiti sceni u studiju kada je tonski snimatelj, inače član Indeksa, odbijao snimiti pjesmu SCH zbog subverzivnog teksta.
102. VIOLENT FEMMES Hallowed Ground (Slash, 1984)
Kada sam prvi put čuo ovaj album, zapanjilo me nekoliko stvari: kako netko može napisati tekst uvodne "Country Death Song", zatim kako taj isti može kasnije bezbrižno uletiti u country folk vrtlog "Jesus Walking On The Water", te ploču završiti sa divljim jammingom "Black Girls" i nemarnim popom "It's Gonna Rain". Ah taj divlji, cinični, sjebani, nevjerojatni, ludi Gordon Gano. Odrastao je u samo godinu dana koliko je proteklo od prvijenca do ovog albuma i više ništa nije bilo isto. Ni za njega, ni za nas.
101. BLACK FLAG Damaged (Unicorn/SST, 1981)
Ovako visokonaponsku i uvjerljivu ploču mogao je snimiti samo očajan, odlučan i potpuno odbačen ali samouvjeren band. Black Flag su bili upravo to: band koji je nekoliko godina živio na samom rubu. Ovdje se ne koristimo metaforama i frazama, već pričamo o rubu gladi- borbi za doslovnu fizičku egzistenciju, kao i o konstantnoj prijetnji implozije i raspada banda. Ovo je album koji pršti od tenzije i agresije i u kojem se osjeti bijes zbog svakog udarca policijskom palicom kao i zbog vlastitog poriva za samouništenjem. Ne dramatiziram. Jednostavno, Black Flag su bili tamo.
100. THE VERLAINES Bird-dog (Flying Nun, 1987)
Ne znam što bi pomislio onaj koji bi skenirao misli vizionara Graeme Downesa, osovine i vođe The Verlainesa, inače strastvenog ljubitelja Gustava Mahlera. Shizofrenija koja je baza njegovog stvaralaštva je nevjerojatna: pop muzika čije je melodije nemoguće pohvatati u stupice, arhaičnost i koketiranje s klasičnim glazbenim obrascima nasuprot neuhvatljivosti i dekonstrukciji. Nesretni The Verlaines su gotovo cijelu karijeru patili od promjene članstva, a u svojoj završnoj fazi band je doslovce propao na major labelu. "Bird-dog" je okosnica plodne i upečatljive faze banda koja počinje sa ranim snimcima okupljenim na kompilaciji "Juvenilia", a završava sa "Some Disenchanted Evening".
99. PUSSY GALORE Groovy Hate Fuck (Shove, 1986)
Ova divlja skupina svojim je istupom svima pokazala svima srednji prst, jer dok si mlad, nadrkan i lud, ništa drugo te niti ne zanima. Na prvu loptu je uobičajeno zaključiti kako toliko kakofonije, krša i džumbusa do tada nije viđeno na jednom mjestu, no fascinantno je kako ispod površine svaki «Cunt Tease» ili «You Look Like A Jew» zvuči vrlo konvencionalno. Naime, mukotrpnim probijanjem kroz galimatijaš kojeg ćemo u nedostatku prikladnijeg termina nazvati pjesmama, otkrivalo se kako sav taj urnebes zapravo služi za popunjavanje uobičajenog blues formulara. Prepredena taktika, nemo što. 1:0 za Jon Spencera.
98. MDC Millions Of Dead Cops (R Radical, 1982)
«John Wayne wore an army uniform
Didn't like us reds and fags that didn't conform
Great white hero had so much nerve
Lived much longer than he deserved
He was a nazi, but not anymore
He was a nazi, life evens the score.»
97. BILLY BRAGG Talking With The Taxman About Poetry (Elektra, 1986)
Žgoljavi i usukani "narodski čovjek" Billy je oboružan samo električnom gitarom stao na megdan pred Thatcherovu Englesku. Ovaj simpatični trubadur, neuništivi romantik i srčani politički aktivist je svoje izrekao hrabro, te sa zapanjujućom količinom duha i entuzijazma. Nakon vrsnih ranih snimaka i ovog klasičnog albuma, u vezi Billyja više ništa nije bilo važno. Pa čak ni to da se nikada kasnije u karijeri nije niti približio jednoj «Levi Stubb's Tears» ili «Ideology».
96. BRIAN ENO AND DAVID BYRNE My Life In The Bush Of Ghosts (Warner, 1981)
Zamišljam kako su se ova dva tvrdoglavca zatvorili u studio sa gomilom radio prijemnika, vrećom punom ritmova i samplerom. Onaj tko je izvana naslonio uho na zatvorena vrata studija vjerojatno nije mogao čuti ništa koherentno. Mislim, što je primamljivo u nemarnom slaganju kakofonije sastavljene od nekoliko radio emisija, sporadičnih zvukovlja i gipkog funka? Nekim čudom iz tog se krčkanja izrodila moćna i kompaktna smjesa. Instrumentalni politički komentar i vrhunski odrađena rock elektronika.
95. SNUFF Snuff Said... (Silo, 1989)
Dečki iz Snuff pravilno su zaključili da u melodičnom punku nema neke velike mudrosti. Zajedno sa svojim suvremenicima Megacity 4, Snuff su umjesto bijesa i ljutnje kao supstitut ponudili zabavu, vedrinu i zdravu energiju i mene osvojili na prvu loptu. Ovih 35 minuta odsvirano je tempom i intenzitetom kojeg njihovi očevi Buzccocks ne bi mogli slijediti. Mislim, možete li zamisliti Shelleya kako svira «Now You Don't Remember»?
94. SKINNY PUPPY Rabies (Nettwerk/Capitol, 1989)
Ovi mračni Kanađani su kraj desetljeća dočekali sa nekoliko sjajnih izdanja iza sebe («npr. «Cleanse Fold And Manipulate»), no ovaj kompleksan album je vrh tornja njihove bogate i šarene diskografije. «Rabies» je zaista bjesnilo. Zapjenjena, amok-trkač ploča nafilana sampleovima, izrezanim i sporadično poljepljenim cut-up zvukovljem te metal gitarama («Fascist Jock Itch», «Tin Omen»). Ponegdje na rubu groteske i bizarnosti, no uvijek prvenstveno smrtno ozbiljno. Onako kako i treba.
93. THIN WHITE ROPE Moonhead (Frontier, 1987)
Moja drevna čežnja: uvijek sam htio prodrijeti u srž teksta Guy Kysera. To mi nikada nije uspjelo i iza elastičnog zavijanja gitara koje su putovale dijagonalom od countryja do prigušenog noisea, ostala je samo Kyserova mističnost. Kriptičnost TWR uvijek mi je djelovala kao hipnoza ili nadrazumni koan. Nešto kao: ne znam što me je uopće snašlo, ali znam da se radi o nečemu snažnom i intenzivnom.
92. EMBRACE Embrace (Dischord, 1986)
Hardcore je usprkos zanosu i euforiji potonuo u duboku komu i Ian Mackayeu je ostalo samo da se iskreno isplače u javnosti. Iana boli dupe za vaš novac, Ian pjeva radeći stoj na glavi i poručuje kako nema hrabrosti u mržnji. Ian viče: «I'm a failure!!!» i tako potiče vlastitu katarzu prije pročišćenja i osnivanja Fugazi. Kraj punk idealizma. Pardon, htio sam reći: kraj prve faze punkerskog idealizma
91. PIXIES Come On Pilgrim (4AD, 1987)
Premijerni istup Francisa i bande svodio se na dvojezične tekstove, iščašene folk fore, opsesije incestom, prikaze (samo)gađenja, bljeskove melodija te vižljaste i odmjerene igre akustičnog i eklektič... ovaj.. električnog. Vilenjacima je za postizanje željenog efekta uz navedeno oruđe bilo potrebno cca. 20 minuta što je pretpostavljam svjetski rekord. I da, Francis je u «I've Been Tired» uspio deklarirati kako se samo šali da mu je jedan od najvećih strahova onaj da izgubi penis zbog bolesne kurve. Najveći strah zapravo mu je onaj da zbog bolesne kurve izgubi život.
90. SPACEMEN 3 Sound Of Confusion (Glass/Fire, 1986)
Burroughs je jednom napisao da je za vrijeme jedne od svojih heroinskih faza znao satima (ili danima?) zuriti u vrh svoje cipele. Po toj logici, uopće nije neuobičajeno što su čuveni narkomani iz Spacemen 3 bili prelijeni da bi promijenili više od par akorda na cijeloj ploči. Njihov prvijenac je po svojoj strukturi na papiru prava smijurija (nastupni album sa pola obrada? Molim?), no sva skepsa se topi čim započne hučanje uvodne «Losing Touch With My Mind». 40 minuta kasnije, tj. nakon što kraj vas protutnji «O.D. Catastrophe» možete slobodno otvoriti oči. Ili dignuti pogled sa vrhova svojih cipela.
89. BRUCE SPRINGSTEEN Nebraska (Columbia, 1982)
Ovdje pričamo o čovjeku kome na stadione hrle biznismeni koji za tu priliku kupuju nove traperice i karirane košulje, te za dobro mjesto bez greške keširaju 200 dolara. Hej, svatko želi dobiti svoju dozu stadionskog rocka i zdravog patriotizma! No, Bruce nije jednodimenzionalan, koliko god u to bili uvjereni oni koji ga preziru (a i oni koji ga slijepo obožavaju). Akustična gitara, introspekcija, 4 kanala i glas: paradoksalno je kako je gomila utučenih indie otpadnika naučila tu mantru upravo od rock zvijezde The Bossa. Neka vas povremeni bljesak nade ne zavara: u «Nebraski» se sve raspada, a Bruceova uloga se svodi na lamentiranje i dokumentarističko svjedočenje. Velika, velika ploča.
88. SQUIRREL BAIT Squirrel Bait (Homestead, 1985)
Louisville, KY, 1984. Pet tinejdžera ovjekovječilo je svoje fascinacije Phil Ochsom i Hüskerima. Osam razbarušenih pop punk pjesama odsviranih u jednom osamnaestominutnom dahu tj. onako kako to mogu samo nezatrovani i rasterećeni klinci ispod 20-te. Indeks entuzijazma jednak indeksu uvjerljivosti. Vrlo visok. Na naljepnici na omotu albuma trebalo bi pisati "Includes amazing "Sun God"!".
87. THE FALL Slates etc. (Rough Trade, 1981)
Dobrodošli u predivan i zastrašujuć svijet. Gitarske solaže su zabranjene dekretom, a izvitopereni psihodelični krokiji postaju fundacija pjesme. Ovdje rockabilly mutira u psihotični punk, no nema straha za gubljenjem nadzora. Sve je pod kontrolom. Naravno, nabacivanje riječima i verbalni ping pong se ohrabruju, a prskanje pjesama razbarušenošću je dobrodošlo. Post-modernizam? Možda, no za Mark E.Smitha to je prvenstveno rutina i prelazak standarda kojeg je sam postavio.
86. SLAYER Reign In Blood (American, 1986)
Hej, ovo su Slayer, čupavi i glupavi (white) trash metalci. Ludo, ha? "Angel Of Death", ha ha ha. Nitko ne zna da li koketiraju sa sotonizmom i nacizmom ili se samo dobro zajebavaju jer znaju kako izazvati kontroverzu. Zapravo, kad ne sviraju sprinterske solaže i kad im se kose pri sjeckanju riffova ne zapletu u žice, najviše vole baš... ono... dobru zajebanciju. Super, ha? Zato izvan stagea i nose majice košarkaških klubova i bermude. Ovo im je najbolja ploča i njihove riffove semplirat će čak i Public Enemy. Zakon, ha? Smijte se, svi intelektualci i (post) rockeri ovog svijeta, samo se smijte. Slayer su ispred vas što god učinili. Noćna mora, ha?
85. THE WEDDING PRESENT Bizarro (RCA, 1989)
Poslušajte dobrodušnog gospodina Davida Gedgea, molim vas! Pogledajte kako je razdragan i simpatičan. Ima kronično dobre namjere i ne predaje se unatoč slomljenom srcu. Nakon što se prestao utrkivati sa vlastitom nervozom ("George Best", "Tommy") stao je na loptu, čvrsto primio gitaru i snimio rasnu i glasnu gitarističku ploču. Odvrnite "Brassneck" i onu famoznu "Kennedy" gdje je na "manchesterski" plesni ritam nakalemio melodiju i gitare od kojih pucaju šavovi. Poslušajte njega i njegove ljubavne himne, zaslužio je.
84. BIG BOYS Where' s My Towel?/Industry Standard (Wasted Talent, 1981; r: Touch & Go)
Veliki nasmijani Randy Biscuit, odjeven kao trash transvestit, u malom prstu ima punk, a Tim Kerr i ostatak ekipe brinu se za funk. Ili je obrnuto? Punk, funk, punk kao funk... koga briga? Dečki će vas svojom pozitivnošću i energijom opčiniti i otpuhati. Big Boys su hodali klizavim terenom, no nikad nisu postali groteska i parodija. Negdje u dnu rasplesanog kluba Anthony Kiedis i Flea marljivo zapisuju dojmove i recept u svoje bilježnice, no izgleda da im je promaklo mnogo toga.
83. LAUGHING HYENAS Merry-go-round (Touch & Go, 1987)
Ne znam kakva je to sila uspijevala držati ovako ekspresivan i intenzivan band u jednom komadu toliko dugo. Swingerska ritam sekcija (kasnije metabolizam solidnih Mule) i histerična gitara tete Larisse postavljali su okvire pjesme, a mahniti krik Johna Brannona ih je nepogrešivo ispunjavao kao točkice rastera. Divlja "Gabriel" sa nezaboravnom trubom je jedna od najsnažnijih noiserskih pjesama ikada.
82. MY BLOODY VALENTINE Isn't Anything (Creation, 1988)
"Isn't Anything" je imerzija vrelih gitarskih premaza u sanjive i letargične pop teme. Unutar opni zaraznih "No More Sorry" ili "Soft As Snow (But Warm Inside)" sve vibrira od melankolije, erotike, sjete i strasti. Udar ovog albuma bio je zapanjujuć: u par godina nakotilo se na desetine bandova koji su neuspješno pokušali replicirati najtoplijoj buci ikad odsviranoj. MBV su postali zvijezde, band čiji se utjecaj može usporediti s nasljeđem Velveta i Stoogesa. Impresivno za band koji je karijeru počeo kao karbon kopija The Birthday Party.
81. TEST DEPARTMENT/BRITH GOF Gododdin (Ministry Of Power, 1989)
Svi industrial bandovi su sa većim ili manjim uspjehom odškripali svoje u prvoj polovici desetljeća. Što dalje? Pa, za neke nije bilo problema. Velški heroji koji su dobro osjetili jaram cenzure zbog svog političkog djelovanja izveli su svoju glazbenu tranziciju besprijekorno. Audio prikaz velike bitke (ljudi, informirajte se malo, u redu?) i soundtrack kazališnog performansa izveden je primjereno monumentalno. Rasplamsali ritam perkusija križa se s briljantom dvojezičnom naracijom, a u pozadini se dobro čuje kako su Test Dept. pioniri svirke s metalom i čekićem. Moćno.