Xiu Xiu su zapanjujuće inteligentno ali hiperaktivno i neotesano dijete kojemu niti jedan autoritet ne može objasniti kako se ne može ponašati baš onako kako želi. Odgoj i usađivanje konvencija jesu mukotrpan, ali u ovom slučaju i jalov proces. Neobuzdani mastermind grupe Jamie Stewart jednostavno radi ono što želi pri tome se vodeći onim što osjeća isključivo u određenom i samo tom trenutku. Xiu Xiu su vezani uz «upravo sada» sentiment, ne znaju za oportunizam te u svom zanosu nemaju vremena razmišljati o budućnosti ili posljedicama: kao naivni idealisti koji u totalitarnom društvu očajnički ustaju protiv tiranije samo da bi kasnije završili na elektrošokovima. To što prema izvana sve djeluje pretenciozno i pompozno do točke vrelišta, ovdje je stvar percepcije slušatelja a ne samog stanja stvari. Xiu Xiu ne kalkuliraju. Pojmovi kao što su umjesnost i prikladnost ovdje ne postoje, a doziranje i osjećaj za mjeru nemaju što raditi u srazu sa sirovom spontanošću koja je osovina Stewartovog izražavanja. Psihotične izljeve kojima su Xiu Xiu obasipali slušatelja na «Knife Play», svom prvom albumu, pripisao sam podjednako i iritantnom afektiranju i maničnoj izvedbi, a sada sam skloniji uvjerenju da je riječ o isključivo ovom drugom. U redu, jedno od toga ne mora nužno isključivati drugo, a na kraju balade je o takvim stvarima i bespredmetno diskutirati (općenito sam uvjeren da uvid u svoje porive i namjere može imati samo sam stvaratelj- niste li u školi mrzili zloglasna pitanja «Što je pisac htio reći?» i «O čemu govori ovo djelo?»), no neovisno o tome da li je naglasak prvenstveno na vrhunskoj realizaciji, osjeti se da Xiu Xiu ne simuliraju. Mislim, poslušajte ovaj album. Granica nema. Xiu Xiu imaju toliko petlje da na omot nabace «dokumentarističku» sliku koja asocira na vizije pedofilskih bordela jugoistočne Azije, da u svoj toj gunguli gudača, patetike, divljanja, škripe, jecaja, urlanja, ritmova nabodenih na kolac i akustičnih gitara obrade Tracy Chapman, da usred albuma izbace stih «I am the dumbest bitch in the world» te da na kraju krajeva završnu pjesmu nazovu ne samo «Ian Curtis Wishlist», već da u njoj Stewart iznad minimalističke coilovske podloge glasom propuštenim kroz efekte nakon spominjanja «20000 privatnih petlji» i svog vlastitog imena jednostavno deklarira kako će «otići predaleko». Zapravo, Xiu Xiu su sa svojim celebralnim nasiljem (na jednoj razini dostojno mogu parirati knjigama Dennisa Coopera) već otišli dovoljno daleko. Znamo za Suicide cca. kraj 70-tih ili The Birthday Party- frenetične i opasne bandove koji su djelovali u potpuno drugačijim uvjetima i okruženju od današnjih. Današnji bandovi imaju jaku infrastrukturu i samim tim mogu prolaziti bolje sa manje idealizma i dopustiti si manje ulaganja energije, te je uspoređivanje intenziteta i ekspresivnosti (ne samo zbog toga!) besmislen zadatak, ali 2003. mahnitije od Xiu Xiu ne ide.