Postoji snježni zimski zvuk. Nekad su ga majstorski upražnjavali Souled American. Posljednjih godina najbolje to radi Will Oldham. Ovaj put sebe naziva Bonnie "Prince" Billy i snimio je svoju najnježniju i najmracniju plocu. Simultano. Možda i najvještiji šmirant popularne glazbe, Will (pardon, Bonnie) zna napraviti pjesmu od koje drvo puca okovano ledom, a srce se topi od tuge i miline. "Soft As Snow But Warm Inside", rekli bi My Bloody Valentine. Vrhunci albuma su kripticni napjevi odsvirani "lažnim" bluesom poput onoga s remek-djela Palace Music "Viva Last Blues", a to su "Nomadic Revery", "Death To Everyone" i "Madeleine-Mary". Oldhamu se s pozicije rock-realiteta (posebice zbog sveg tog bluesa, folka, countrya kojim "pakira" pjesme) može zamjeriti "umjetnikovanje". Nekom tamo umornom i razocaranom Hrvatu ili Cecenu može, medutim, biti drago što se tamo neki mladac iz Louisvillea u Kentuckyu nije prepustio blagostanju Novog svijeta vec uporno pjeva o smrti i patnji. Meni je drago i mislim da je Will jedan od pet najjacih autora što su nam podarile devedesete. A novi mu je album genijalan.