Šestoročlani sastav iz Brightona, na prva slušanja zvuče kao Ennio Morrricone kojemu su se na vrh glave popeli manirizmi Sergea Leonea i konstantne Clintove pobjede u dvobojima, pa odlazi u neku industrijsku zabit prangijati sa pravim momcima i pravim curama, kod kojih je omjer pobjeda i poraza bliži realnosti. Situacija kao u filmu 'Bubba Ho-Tep', gdje Elvis, kralj rock'n'rolla, sit sama sebe i tuste ekipe koja ga okružuje, zamjenjuje identitet s jednim od svojih imitatora, ne bi li povratio već pomalo izblijedjeli osjećaj za život. Go!Team su prethodno objavili EP 'Junior Kickstart' za kojim je vrlo brzo uslijedio album 'Thunder, Lighting, Strike'. Utjecaja, stilova i žanrova na albumu je toliko da ih je, vjerojatno, teško sve popisati, ali-na prva slušanja-očita je njihova vrlo široko shvaćena 'copy and paste estetika', jer šaraju od ranog hip-hopa, preko gitarističkog noisea sredine osamdesetih, funka sedamdesetih i već spomenutog soundtracka šezdesetih, koje s lakoćom miksaju. Razina energije im je poprilična, a ova glazba, uz vrlo zabavnu slušačku, ima i poticajnu plesnu dimenziju. No, izmjene 'kadrova' tako su brze da vam nikako ne bismo preporučili-ja i ja, naime-nekakvo 'đuskanje' na zadane teme i dileme. Pogotovo što dilemantski dio prevladava, ili šoferski rečeno, Go!Team skreću u posljednjem djeliću posljednje sekunde, pa bi se salom obložena uha, zaštopana slušateljskim navikama i redovima, mogla tijekom preslušavanja zalijepiti podosta puta o zid. Koji su si sami nazidali, naravno. Još si, da stvar bude smješnija, pride tepajući na dobrom ukusu. Znači: jazzeri, klasičari, stari rockeri, bolje ostanite doma, igrajte se sa markicama, gledajte Sanju na RTL-u, čuvajte mukotrpno stečeno salo. Bubnjeve, ravno dva seta, svira isto toliko djevojaka, a brži album, no ne u smislu prazne daktilografske nabijačine, teško da ste mogli čuti u skorije vrijeme: vrlo su hitri u izmjeni pasaža, i kroz različita glazbena prostranstva protutnje kao nagibni brzi vlak. A on prži kroz sadašnjost kao pravi Go! Team, nijednog trenutka ne prelazeći pritom u pretenciozno masiranje živaca, koje je u međuvremenu postalo ključnom taktikom na svim punktovima. Tajna njihove egzistencije je u tom mimo-kodu, i tu čak i nisu usamljeni, npr. RjD2 pokazuju slične količine maštovitosti, neopterećenosti i zaigranosti, i, kao sve što valja, vjerojatno nemaju budućnosti, koja im, uz ovakvu sadašnjost, možda nije ni potrebna.