Četrnaesti roman Bookerove laureatkinje Penelope Lovely, od koje je na hrvatskom, koliko znam, objavljen tek jedan, 'Mjesečev tigar', prije otprilike pet-šest godina. Penelope Lively je rođena 1933. u Egiptu, ali se kada je imala dvanaest godina njena obitelj preselila u Englesku, gdje otpočinje sa školovanjem na oficijelni način; do tada je učila doma, vjerojatno sa privatnim učiteljem/ima. Podatke o njoj moguće je pronaći na siteovima posvećenima postkolonijalnoj prozi, zajedno sa nekoliko intervjua u kojima objašnjava svoju fascinaciju rascijepom između privatne i kolektivne memorije, tj. jaza između onoga vani i ovoga unutra. Zvaničnoga i nezvaničnoga, 'službenoga' i 'u povjerenju'. Podjednako zvanične povijesti individue i obitelji kao i one ovjerovljene povijesti zemlje i vremena u kojemu živimo. Počela je kao vrlo vješt dječji pisac, koji je u toj ulozi napisao pravu malu biblioteku dječjih knjiga, a ovdje je zatičemo u romanu u kojemu njen junak, šezdesetogodišnjak, rekonstruira vlastiti život, za koji se uspostavlja da se nije odvijao onako kako je dotad predmnijevao. Naime, povjesničar Glyn Peters, rondajući po stanu tijekom potrage za nekom trenutačno mu vrlo potrebitom znanstvenom radnjom, u jednom fasciklu natrapa na komadićak tajne povijesti života vlastite mu žene-vidjet ćete i sami kako iz ovako ružne, funkcionerske riječi može ispasti samo neko zlo i naopako-tj. dopadne mu šaka fotografija iste, prije nekoliko godina umrle supruge- scenu s njom mrtvom pored prazne bočice lijekova daje doduše gospođa Lively u zadnjoj četvrtini romana- u kombinaciji koja mu nije i niti ne može biti mila: drži se za ruke s nekim muškarcem, a s fotke ravno u srce, i to, bogme, ravno do dna, gorke se implikacije sliše u rečenoga povjesnika, koji, a tu ga zbilja razumijemo, ne časeći ni časa, kreće u potragu za onim što je mislio da je imao u cijelosti, za folderom iz 'history bina', ne bi li dosegnuo pravu istinu o ženi s kojom je živio desetak godina, a preko nje, naravno, i do cjelovitije slike o samome sebi: relativno uspješan, dotadanji je životni vijek proveo u atmosferi umjerenog divljenja svome liku i djelu, koje se, ovim foto-poticajem, survalo nosem u blato. Famozna pitanja 'što, gdje, kako, s kim, da li samo s njim i kud baš s njim(a)' potrebovala su sugovornike, te se Glyn uputio prema gradu, doduše pažljivije no ikad, ipak, rogovlje je sad na glavi, potrebno je ne zaplesti se za npr. žice za tolejbus, i roman počinje. Roman koji nema ni u prefiksu ni igdje u blizini avanturizam, jer se, po tko zna koji puta uspostavilo, kako ovi tzv. mali životi, osvijetljeni s više od dvije strane, pokazuju odstupanja, iščahuravanja i hibride dostojne imaginativnoga muzeja čudovišnog svakodnevlja, a koji svejedno, bez obzira na njegovu nejunačku faktografiju, teško prestajemo čitati. Čovjek koji ju je ćopio za ruku također je član obitelji, oženjen za ženinu sestru. Ispričan kroz usta svakoga od aktera, roman 'Fotografija' ulančao se u, hm, niz fotosa koji, ovako zajedno izloženi i složeni, život jedne skupine ljudi, njihove centralne i njihove periferne artikulacije, gotovo da asociraju, ili, točnije, postaju tijekom čitanja jedan veliki snimak uronjen u vodu za razvijanje filma koji se polako ujašnjava pred vašim očima. Posljedice Glynova nastojanja rekonstrukcije bekgraunda suprugina života rezultiraju lančanim preispitivanjima pozicija svih u ovu priču uključenih likova, od onih bitnih, poput kućnog prijatelja koji je načinio spornu fotografiju, preko spomenute sestre i njena supruga, spetljanca i smotanca koji je uspio u krevet odvući znanu tajansvenu ljepoticu Kath, a implikacije i tektonika srednjeg dijela romana, u kojemu Kathin ljubavni partner završava kod kćeri jer mu je žena pokazala vrata, blago runjenje života, zajedno s nesnalažljivošću svih 'junaka' kada se nađu licem u lice s činjenicama ispod površine, s krhotinama vlastitosti pometenima svojedobno pod tepih, i njihovo blijedo inzistiranje na navikama, kao spasonosnoj konstanti, prave od 'Fotografije' roman u kojemu život kakav obično vodimo, sa svim njegovim dvoličnostima i troličnostima doduše pobjeđuje, ali ne prije nego što se pomirio s porazom koji mu je imanentan. Livelyca nema velikih poruka, njih vjerojatno niti nema u životima koje vodimo, mi nismo konektirani na velike emisije, nego ove privatne radio postaje svijesti, ovaj indie moment, ova tajna tajna, koje je banalnost bolna (preljub i monotonija i preljub koji je monotonija), prigušeni intimni zvuk, jedino je što emitiramo, jedino što vrijedi iz ovih performansa čuti. Šum sa stane koji spočetka pobjeđuje kompoziciju da bi se na koncu usložio u jedan okrhoćeni lik, u biografiju čiji su orisi na samoj granici figuracije i apstrakcije. Pobijeđeni gotovo posve navadama i predrasudama, bezbudni Lovelyčini junaci bazaju od staklenika do staklenika, a rekonstruirani pažljivom spisateljičinom rukom, postaju signal o skrivenom, sklonjenom, nejunačkom životu koji mi razumijemo. Mi u 'Hombreu', mislim.