Connor Oberst ima rijetku sposobnost da u banalnim, šepavim, svakodnevnim situacijama pronađe ono 'nešto' od čega su obično sastavljene stvari koje nazivamo sankrosantnima: u njegovim pjesmama doktori pacijente liječe osmijehom, a fikcionalni junak njegovih pjesama, unatoč konstantno poprilično turobnom raspoloženju na samom rubu mizogonije, počesto prema slušatelju, još jednom junaku njegovih pjesama, odašilje ohrabrujuće poruke,prispodobivije duhovnom savjetniku nego pop autoru. I da stvar bude ljepša, ne radi se o onom banalnom 'izdrži još malo', nego se prije radi o prikazivanju vlastitih nedaća i nesporazuma sa svijetom s tolikom količinom uživljavanja, a sama stvarnost urešena je gomilama peha te nakon preslušavanja jednostavno pomisliš, pa nije meni tako loše kao što sam mislio.
Dvadesetipetogodišnjak koji iza sebe ima desetak albuma, od kojih je primjerice preklanjski 'X-smas Album' vjerojatno jedan od ljepših božićnih albuma, sastavljen od najnotornijih zvukova prispodobivih ovom blagdanu, zvončića i šumova hoda po snijegu, koje su se uspjele transmutirati u magiju koju obično asociramo uz Božić, a baš preko te preobrazbe banalnog u sveto najvidljivija je Oberstova strategija smještanja vlastitih bizarnosti u neposredno susjedstvo običnog i svakodnevnog.
Rodom iz Omahe, društvo u bendu pravi mu ekipe iz The Faint, Azure Ray,Good Life a zapravo je svoj dio u albume Bright Eyes mogao ugraditi svatko tko je imao hrabrosti pridružiti im se u ovoj kućnoj radinosti: i sam Oberst, koji je u glazbu kročio sa nepunih četrnaest godina kao gitarista Commander Venusa više preferira sirovi i direktni iskaz od pedantnog peglanja. No ta njegova nepatvorenost umjesto da bude puka neogoljenost, najčešće se, kroz prizmu negova talenta, obrne u zraku i postane unikat, čiju mističnost nijednog trena ne ugrožavaju ove gomile direktnosti. Od kritike pozdravljan je kao novi Bob Dylan, s kojim dijeli reduciranost izraza i pomaknutost stihova, no njegovo mjesto možda je točnije locirati negdje između nekadašnjih giganata krnjih akorda, grupe Pavement i s druge strane Willa Oldhama, čiju nenametljivu lidersku ulogu polako preuzima. Glazba za generaciju koja dolazi poslije one označene X-om, a koja nimalo utjehe nije pronašla u hip-hopu.