Oldham me nije iznevjerio. Kao što sam napomenuo na kraju prikaza njegova prošlogodišnjeg nashvilleskog izleta («Gretest Palace Music»), vrijeme je za povratak vlastitim počelima. «Superwolf» je upravo to - košmar grijeha, vjere, halucinacija, strave. Točnije, gotika «na oldhamovski». U društvu s Mattom Sweeneyem, gitaristom skupina Chavez i Zwan, naš Bonnie je ponudio transkript vlastitog (univerzalnog?) straha šćućurenog od djetinjstva - straha koji vuče podrijetlo iz priča o vukodlacima. Da ne biste pomislili kako je zalutao u fiktivni soundtrack za remake nekog trash-horrora Rogera Cormana, Oldham je kroz pjesme «My Home Is The Sea», «Beast For Thee», «What Are You» i «Bed Is For Sleeping» iznova ponudio široku lepezu asocijacija, biblijskih transpozicija i, nadasve, lirsku pustoš koja trga dušu. Sweeney je pouzdan pratilac Oldhamu na tome trnovitom putu. On svira gitaru poput Neila Younga s distrofijom mišića (negdje su njegov metalizirani folk usporedili s ranim Zeppelinima, što nije bez vraga), pa «Superwolf» ponajviše sliči Oldhamovim gitarističkim albumima «Viva Last Blues» ili «Joya». «Superwolf» je ploča koju ne bih precjenjivao, ali ni potcjenjivao. Najvažniji je u svemu tome Willov povratak sebi. (P.S. Uz «Superwolf» dobro pristaju i «Trials And Errors» Jasona Moline i njegovih Magnolia Electric Co., te «Spooked» veterana Robyna Hitchcocka.)