Što možeš napraviti ako ti fali dio života? Odvalio si samome sebi komad mozga u samoubilačkom tzv. hedonizmu, ali si nekako uspio stati na loptu? Pohapsili sve tvoje dilere, pozatvarali gostione u kojima te nije bila sramota napiti se do besvijesti, ili si se jednostavno smirio «s godinama»? Znaš da si bio negdje, da si radio nešto, ali gdje, što, s kim i kako je, do vraga, uopće bilo? Doduše pravio si nekakve pjesme, imao si čak i nekakve ideale o kojima si pričao po novinama i TV-u, ali, čekaj malo, ne valjda da si mislio da je moguće glazbom mijenjati svijet? Da si to ti rekao? Hm, te droge! Jacksonu Brownu su prve pjesme izašle otprilike u isto vrijeme kada je on, kao ekstra mladi singer-songwriter, ušao u krevet sa Nico, ledenom heroinskom primadonom. Iako se, po vlastitim riječima, tako unakazio narkoticima da se ničega ne sjeća, taj će susret, paradoksalno i tipično šezdesetaški, Browne pamtiti cijeli život. Njegov odgovor halucinogenim sredstvima izazvanom zaboravu bila je novostvorena California, ovaj puta ne kao država iz SAD-a, nego kao stanje svijesti ili mitološka podloga na kojoj su se događale njegove pjesme. Jedan od tri ključna singer-songwritera iz tog dijela svijeta (geografskog ili onog drugog, svejedno), uz Joni Mitchell i Jamesa Taylora, ovim albumom rekapitulira snove u vezi sa imaginativnim svijetom, kojega je oblikovao na svojim ključnim albumima iz sedamdesetih. Sound mu možda preveć vuče na to desetljeće, ali znate kako se kaže: htio je tako.