Priznajem da od Davida Graya nisam niti očekivao puno, jer sam mišljenja da se ispucao na pristojnom, ali precijenjenom prethodniku "The White Ladder", koji je poharao svjetske ljestvice prije dvije-tri godine. Usput bijaše on i čestim favoritom rock kritičara. Vjerojatno zbog svojega s(p)retnog spoja ispovjedne folk forme i uhu ugodnih elektroničkih flasheva. Folky-techno s prošle ploče, on je manirom "velikog i beskompromisnog umjetnika", utišao na folk ploču prošaranu klavirom i zijevanjem. Za ovo potonje potrebit mu je slušatelj hrabar priznati kako sluša blijede i beskrvne replikante pjesama s albuma prethodnika (ili onih ploča prije, možda), tek tiše, pojednostavljene (ordinarni primjer - hit pjesmuljak "Meet Me On The Other Side"). Gray pati od manirizma koji je novim pjesmama stjeran uz zid. Na žalost, on još uvijek bolje prolazi od npr. Marka Mulcahyja, čiji glas, a dijelom i senzibilitet, podosta sliči Grayevu. Mulcahy je hrabar i neumoljiv autor, pa stoga već desetljećima tavori na rubovima rock zbivanja, premda redovito stvara pjesme nemjerljive vrijednosti. Ne sumnjam kako će "šmirant" Gray i ovom pločom utržiti podosta nula na svom bankovnom kontu.