Sudbinski susret Luxa Interiora i autostoperice Poison Ivy na n-tom kilometru kalifornijskog autoputa u Sacramentu jedan je od mitskih toposa rock and rolla (davne 1975.). "Našli su se" na zajedničkoj ljubavi za trash kulturu 1950-ih i 60-ih. Umjesto u LA-ju njih dvoje su završili na drugoj strani kontinenta, u New Yorku, gdje su uskoro nastali The Cramps. Jedan od najluđih, najdosljednijih i najzabavnijih rock sastava svih vremena. Do dana današnjeg The Cramps su ostali lučnoše američke trash subkulture, koja ravnopravno uključuje poigravanje rock mitemima (od Elvisa i Ricky Martina, do highwaya i Chevroleta), bolesno-smiješnu ikonografiju b-horrora (Lux je veliki kolekcionar takvih filmova, a band je za scenski image potrošio u zadnjih dvadeset pet godina tone šminke i perli) i bezbrojne skandale kojima su rajcali fanatičnu i vjernu publiku (npr. sjećam se da su svojevremeno, koncem osamdesetih po glazbenom tisku osvanuli nekrolozi s Luxovim likom, da bi se on uskoro pojavio življi i zdraviji no ikada). Za svoj su izričaj odabrali (ma, patentirali!) "psychobilly" - rockabilly u osnovi, ali punkerski odrješit i psihodelično "musav". Netko je jednom rekao da nitko na tako efektan način nije koristio gitarski efekt zvan "fuzz". Najbolji albumi banda poput "Songs The Lord Taught Us" i "Psychedelic Jungle" kolekcije su fuzzirane zbrke, urlanja, zavijanja, repetitivnog bubnjanja. Čarobno i neponovljivo rock and roll iskustvo. Dakako, ono je blijedilo godinama i The Cramps su tijekom devedesetih godina snimali ploče koje su samo prisućem b-movie kičeraja podsjećale na slavne i beskompromisne početke banda. Slično je i s "Fiends Of Dope Island", prvom pločom nakon šest godina stanke, koja - iskreno se nadam - neće biti prepoznata kao dio kurentnog, medijski isforsiranog i krajnje sumnjivog "rock and roll booma". Ipak, čini mi se da su nove pjesme za nijansu zrelije, pa i "prljavije " (što je naročito dobrodošlo nakon zadnjih produkcijski "uljuđenih" ploča, poput "Big Beat From Badsville"). I mogle bi predstavljati infuziju svježe krvi u stvaralaštvo banda koji, izgleda, ne namjerava odustati od svoje misije i nikada neće nositi Armanija. Sve je dakle tu - Luxov anti-vokal i naslovnica s njegovim likom u stotoj pozi vanbračnog djeteta Belle Lugosija, besmisleni, skaredni i igrivi tekstovi (evo najboljih naslova: "Papa Satan Sang Louie", "Elvis Fucking Christ", "Mojo Man From Mars"), uobičajena jednoobrazna "psychobilly" brijačina ...
Dakle, za nepovjerovati - The Cramps su opet tu! I imaju solidnu ploču! Pa, tko voli-nek izvoli... Ja znam da nisam skidao osmijeh s lica trideset i kusur minuta...