The New Amsterdams su krenuli kao usputna, a danas su jednakovrijedna skupina Matthewa Pryora, vođe dražesnih emo / pop-punkera The Get Up Kids. Ovo im je već treća ploča, nastala neposredno po objelodanjenju prošlogodišnjeg albuma TGUK-a. "Emo" je i dalje predznak svih pjesama koje Pryor vrijedno stvara, okružen provincijskim mirom Lawrencea u Kansasu. Ono što Pryor radi s Amsterdamsima mene je više podsjetilo na Portastatic, projekt Maca iz Superchunka, ili čak na stare The Folk Implosion, nego na pjesme koje nastaju u punk-pop matici TGUK-a. Portastatic u četverokanalnom okružju stvara pozorno nabacane zvukovne "mrlje" (sredstva: sintovi, klarinet, osebujni kolerični vokal, kakvim se može podičiti i naš Matthew), jesenje palete tonova, nalik prolongiranim, zamućenim impresijama. Utjecajni Barlowljevi The Folk Implosion skloni su "bespolnom", no inteligentnom, niskobudžetnom pop-folku koji je odgojio čitav jedan naraštaj "indie glasača" (doduše, posrnuli su sa zadnjom, potpuno isforsiranom pločom). Iako im mnogim svojim osobinama sliče, The New Amsterdams drže se središnjeg pop puta, podosta su "straight" i rijetko su skloni ekshibicijama bilo koje vrste,poput uspjelih uleta bossanova ritmova ("Are You True ") ili banjoa ("Hanging On For Hope ") . Rezultat su male, tihe, emo(tivne) melodrame, zaodjenute u roots-pop ruho. (A ovo "roots" nikako ne bi trebalo zabrinjavati poklonike The Get Up Kidsa, koji bi se mogli čak i ugodno iznenaditi.)