Vjerojatno nitko prije negdje 7-8 godina nije mogao pretpostaviti da će ovaj teturavi australski trio ne samo izdržati ovako dugo na sceni, nego i da će s obzirom na ograničenja svojeg instrumentarija moći kontinuirano i dosljedno crpiti maksimum iz svojih cisterni kreativnosti. TD3 su danas neka vrsta ne samo institucije nego i prestižnih glazbenika (suradnje sa Cat Power, Caveom, Oldhamom...), te im nakon zapanjujućih vrhunaca koje su dosegli sa proteklim albumom "Whatever You Love, You Are" ne možemo zamjeriti povremenu rutiniranost u koju ovaj album ponekad zapadne. Mislim, da li je netko Tom Waitsu prigovorio što je najprije 10 godina uporno snimao jednu, a zatim sljedećih 10 godina još upornije snimao jednu drugu ploču? Melankolične tenzije nastale međuigrom ovih vrsnih i inspiriranih glazbenika, te prolongirani višeminutni klimaksi violine Warren Ellisa koja se utrkuje sa gitarističkim sjeckanjem ili distorzijama Micka Turnera te jazzerskim bubnjanjem Jim Whitea poznati su još od prve ploče, no osim toga što ovaj put pomalo umorni i smireniji TD3 igraju na sigurno, ovom albumu ne možete prigovoriti apsolutno ništa. Nervi će vam garantirano zatitrati uz uvodnu "Alice Wading", a cijeli sustav ostati u stanju pripravnosti do hardrockerske (!) solaže koja se vuče kroz završetak albuma. Svoju kreativnost TD3 su ponovo dokazali, a vi samo navucite zavjese i smjestite se u horizontalu.