Gospodin Elliott je do ne tako davno izdavao albume pod imenom Third Eye Foundation, a o čemu je ondje bilo riječi najbolje je zborio kroz naslov jedne svoje pjesme: "I've Seen The Light And It's Dark". Iako je ponekad odavao dojam zbrzanosti i nedorečenosti, Elliott je bez problema znao na prepad paralizirati i zateći slušatelja. To mu je polazilo za rukom bilo da se služio subverzijom musavog lo-tech drum'n'bassa na albumu "Ghost" (1997.) ili lucidnim upgradeom tada već mlohavog i onemoćalog trip-hopa na "You Guys Kill Me" (može li ovom prigodom uz spomen trip-hopa još jedan prigodan naslov pjesme? "In Bristol With A Pistol"- sve je jasno, zar ne?). Uglavnom, naš junak nikad nije bio neko veselo čeljade i nekoliko puta je isticao zahvalnost svom psihijatru, a svoje je samplovima isjeckane kolaž komade nazivao primjerice "Corpses As Bedmates", te ih hranio raznim zvukovljem i jecajima vodeći svoj manični zvuk do razine celebralnog. Tako niti najmanje ne začuđuju hermetičnost i klaustrofobija novog albuma nastalog nakon par godina pauze, bez obzira što Elliottov istup pod vlastitim imenom sugerira novi početak i promjenu. Jedini bitniji pomak u zvučnom mozaiku Elliott je ostvario reduciranjem beatova, pa tako ona poznata divlja ritam mašina samo na nekoliko trenutaka remeti komornost albuma. Ova prvoklasna mrakača asocira na stare britanske majstore tame kao što su Coil i Nurse With Wound, a ugođaj albuma ponegdje povuče i prema teritoriju kojeg su markirali Tuxedomoon u svojim turobnim trenucima, te Labradford u svojoj "srednjoj" fazi. Ne znam da li je Elliott maestro mimikrije ili darker par excellence, no nepobitno je da Elliottovi motori kao gorivo koriste bespomoćnost i beznađe. Npr. uz tmurnu gitaru i zborove u završnoj "Forty Days" nećete imati mnogo problema s vizualiziranjem 40 dana znate-već-čijih iskušenja u pustinji. Sve u svemu, ako imate imalo afiniteta za ovakav zvuk i ovu estetiku, samo naprijed. Ovo možda je ponegdje usiljena, ali zbog toga ne i manje uvjerljiva stvarčica.