Priča o Jesseu Harrisu, u konačnici, ima sve najljepše osobine nečega što rock kritičari vole imenovati s "breakthrough" (iliti "proboj") godine. Priča je to i o folk zanesenjaku, koji je uporno, tvrdoglavo i strpljivo gurao svoju glazbenu viziju (ovo mu je, navodno, četvrta ploča, a na sceni je nazočan već više od deset godina, što solo što s ugaslim bandom Once Blue). I - ako "institut" američkog sna još uopće postoji (točnije, ako postoji- postoji baš zbog ljudi kakav je Jesse Harris) - priča je to o njegovu ostvarenju par exellance.
Život sjajnog gitarista i songwritera Jessea Harrisa promijenio se prije nekoliko mjeseci kada je njegova pjesma "Don't Know Why", koju je napisao za prijateljicu i suradnicu Norah Jones (uvodna pjesma sa njezinog bestsellera "Come Away With Me" na kojemu je Jesse odsvirao gitare i potpisao pet skladbi), trijumfirala u konkurenciji za pjesmu godine nagrade Grammy. Osobno sam vrlo skeptičan prema Oscarima, Grammyjima, Emmyjima i srodnim američkim medijskim tvorevinama, koje tako rijetko podupiru istinske autorske vrjednote. Ipak, kada sam u rock magazinima No Depression i Harp pročitao flyere za album "The Secret Sun", a koji su počimali upravo bombastičnom činjenicom da je Harris nonšalantno pokupio Grammyja ispred Springsteena, pomislio sam - k vragu, i ćorava koka nađe zrno ( uostalom, zalomila im se i Lucinda Williams prije nekoliko godina.). Album sam na prvo slušanje ugrabio u osječkom cd shopu "Glazba". I ,definitivno, nisam bio u krivu!
Za Jesseja najbolje stvari počinju izvan svjetala reflektora, u polutami newyorškog rock kluba znakovitog imena "The Living Room", gdje on održava redovite tjedne gaže sa svojim besprijekorno usviranima The Ferdinandos, plahim folk-rock entitetom koji predvodi gitarist Tony Scherr, znan po dugogodišnjem stažu u grupi The Lounge Lizards. Dio svojega bogatoga "lounge" iskustva, Scherr je ustupio i Harrisu. "The Secret Sun" je dakle "lounge folk" iz "dnevne sobe", "zagreban " country i jazz frazama. Jessejeve su pjesme neiscrpni gejziri osjećajnosti. Nepogrješivom humanističkom optikom on secira međuljudske odnose iz svojega velegradskog okružja. Povremene "ruralne ekskurzije" njegove pratnje zato dodatno šarmiraju. The Ferdinandos pravovremeno znaju dići tenziju i zabrijati gitarama ("All My Life", "You Were On My Mind"), pa album ne tone u predvidljivost i jednoznačnost. Glasine o "muškoj Norah Jones" opravdane su tek zaključnom "You, The Queen", te pjesmom "What Makes You", jazziranom baladom kojoj je Jonesova posudila glas i klavirsku pratnju. Ostatak ploče počiva na "zemljanoj paleti" instrumenata i bliži je korijenskoj glazbi, nego "smooth popu" kakav nudi Norah (moji favoriti - "All My Life" i "The Other Road").
Dakle, jedan od najjačih ovogodišnjih albuma iz kantautorskog miljea. Ultimativna potvrda teze da nema u rock and rollu jačeg oružja od čovjeka s gitarom i velikim srcem. (Da, za one koje i dalje zbunjuje taj Grammy evo jedne prikladnije preporuke - ugledni, literarno nastrojeni The New Yorker imenovao je Jesse Harrisa ovako: "...the no. 1 songwriter in the country". )