Sveučilišni hrvatski profesori sve su potentniji, bilo pisali povijesti hrvatske književnosti ili u nju ulazili kao praktikanti: neki od njih u svojim su nastojanjima samo smiješni, a neki će vas i nasmijati. Svjetlan Lacko Vidulić, germanist po struci, u svojem je prvijencu demonstrirao začudnu žanrovsku i stilsku raznolikost, pa gotovo da je moguće reći kako je hrvatska književnost kroz njegov lik obogaćena za nekoliko pisaca. Muke Mikuline je zbirka od četiri pripovjetke višeglasne strukture i izvanserijske zaigranosti koje podjednako bude uspomene na pisce čije stilove povremeno Vidulić parodira, kao što i podsjeća kako se tradicija ne nasljeđuje, nego stječe, i kako je to prije svega sposobnost osjećaja za prošlo u sadašnjosti. Novina njegova glasa ponajviše je u vrlo visokoj svijesti kako je sve što piše i očuđava-taj pupoljak njegove rečenice-tek završetak jednog višestoljetnog grananja. Ove četiri cjeline zarotirane su njegovom pripovjedačkom rukom onako kako se rotira rulet u kockarnici; Muke Mikuline su lažna enciklopedija, kvazi zbirka priča, a svaku od priča moguće je čitati višesmjerno.