Imate kćer? Super! Čestitamo! Zdrava! Lijepa? Izvrsno! Sigurno je i dobar učenik? Ma bravo! Dođe mi da iskočim iz novina i stisnem vam ruku. Pretpostavljam da je vaš odnos s njenom razrednicom i cijelim školskim kolektivom decentan i nenametljiv. Rasporedili ste se oko podmlatka kao skupina prepredenih lovaca oko lovine; u svakom ste, takoreći, žbunu. Ili imate tamo nekog 'svog'. Poznajete sve prijateljice vašeg anđela. Pokrili ste teren, tajne bi službe mogle od vas učiti. Evo preko ovih modernih tele-usluga vama su dostupni svi telefonski brojevi s kojima je općio vaš telefon, sistemi računalnih zaštita tako su moćni da nema ni teoretske šanse da ovo oličenje svetosti zaluta gdje joj nije mjesto. Ni virtualno. Doduše, zadnjih mjeseci malo slabije spavate, što je i logično, jer kćer vam je prije nekoliko mjeseci napunila trinaest godina. Samo srce prokletog puberteta. Hormoni sigurno naveliko divljaju. I ono vaše lovačko prepraćenje laneta od postaje do postaje nenadano se pretvara u lov na divljeg vepra. I to solo. Jedan na jedan. Mislim, tu pored vas i dalje je cijeli društveni sistem, samo što biste sad subotom navečer, kada djeva krene van u grad, nekako radije zvali vatrogasce i policiju nego roditelje njenih frendica. Kad je vidite uparađenu za izlazak zapeče vas na tjemenu, baš na onom mjestu gdje se navodno nalazi treće oko, koje ste bezuspješno tražili kada ste onomad sami bili u pubertetu. Uzbuna je, osjećate. Opća opasnost. Da ste junak stripa, iznad vaše bi glave bili nacrtani crni oblaci. Bože kojih li godina, pomišljate možda, sjećajući se sa zebnjom vlastite potrage za višim dimenzijama svijesti, a pogotovo motiva potrage, bijednog pokušaja da se domognete međunožja neke-bilo koje!-od školskih prijateljica. Uh i jao, zdvajate sad u fotelji. Pravo mi budi! Prestali ste piti prije nekoliko godina, ali evo situacije, evo požara koji se u nas tradicionalno pokušava lokalizirati rakijom. To je trenutak večeri-i života- u kojemu vi jasno vidite svoje lane okruženo vršnjacima, tim vucima u dječačkim kožama. I, s mišlju da su djevojčice možda drugačije, otvarate knjigu 'Nešto posebno' engleske spisateljice nastanjene trenutačno u Škotskoj, po fotografiji na ovitku čini se iznimno simpatične Belle Bathurst. Tekst na koricama izvještava kako se radi o romanu posvećenom djevojčicama baš u trenutku njihova ukoračivanja u svijet konzumacije svega za čime kao vidom zabave posežu odrasli. Seks, opijati. Spisateljica doduše u izrazu lica ima nešto što odsjeća na PJ Harvey, ali čemu panika? Možda je ipak stvar bezbolnija no što vam iz vašeg dnevnog boravka izgleda. Evo, cure idu s nastavnicama u provinciju-kao ovo kad kod nas odu u Orahovicu na tjedan dana. Tjedan planinarenja, svježeg zraka. To je zdravo! Kako ste se samo tapšali po ramenima s drugim očevima odobravajući ovakve poteze obrazovnog sustava. Poticanje samostalnosti. Menza kao oblik prehrane koji će razmaženost vašeg djeteta svesti u racionalni okvir. Buđenje i lijeganje na pištaljku. Red, rad, disciplina. Ni sanjali niste, a evo lijepo piše u 'Ništa posebno' da te kćeri bježe kroz prozor u noćni provod. Da su naoružane kondomima, u slučaju da...Da piju kao smukovi-da se gen zlehudog djeda, teškog alkoholičara, i u ovoj generaciji ponovno pojavio u punoj snazi. Da motaju proklete jointe. Da jedva čekaju riješiti se junfera. Da su premazane svim mastima kada im se neki dečko svidi. Da će lagati kako imaju stotine cd-a, knjiga, filmova, sve samo da...A ove bitange nije briga. Samo da se...Au, au, au. Čitati ili zaklopiti, pitanje je sad! Što je najgore, autorica kao da zna o čemu piše. Kako je samo točno opisala ono specifično adolescentsko muško prenemaganje, koje neki doduše prenesu i u tzv. zrele godine. Onu pozersku tišinu koju muškarci slažu na tišinu u sebi. Znači one sve vide? Pa onda fakti kojih se sjećate ili ste o njima čuli: kolekcije ženskih gaćica po ormarima kao trofeji. Da li znanje zbilja oslobađa? Mora li se proći kroz 'bećarenje' da bi se odraslo? Kako bismo nazvali ženske bećare? Bećarice? I kako to da su u svakoj generaciji, uvijek i redovito, hormoni 'pametniji' od svake ograde koju oko njih može napraviti mozak? Trust mozgova, zapravo. Specijalci ovdje ne bi imali šanse. Bella Bathurst još ktome dodaje zorno prikazane scene samoozljeđivanja, izgladnjivanja, osamljivanja...Ovaj djevojački čopor jednako je nestabilan kao i njihova muška inačica, i organiziran je po identičnom star sistemu. Zvijeze prolaze prve kroz sve, i moraju zadovoljiti i onaj drugoj strani presudni, estetski kriterij. Dođe vam da otpješačite do Aljmaša, iako niste neki vjernik, i Gospi se pomolite da ovaj pakao, vaš i vaših klinki, prođe što bezbolnije. Samo što se onda one ne bi možda imale čega sjećati. Dojmljiv roman o skupoj ulaznici u svijet odraslih u koji se nitko dosad nije uspio prošvercati.