Danas je ponovno veliki revival imena s kubanske javne scene. Sve je započeo sredinom devedesetih Ry Cooder s 'Buena Vista Social Clubom' a nastavio Wim Wenders istoimenim dokumentarcem. Zadnjih su mjeseci kod nas objavljene i opsežne biografije Che Guevare-rođenjem Argentinca ali duhom i funkcijama Kubanca-i Fidela Castra. A sad je pred nama i 'Antologija kubanske kratke priče' s edukativnim predgovorom priređivača, inače pjesnika, pripovjedača i esejiste Carlosa A. Aguilere. Kada pročitate njegov tekst o proizvodnji jednoumlja na Kubi, a sjetite se scena iz Wendersova dokumentarca, prekrasnih ulica i trgova iz jednog hiberniranog svijeta mogli bi vam kičmom proći trnci. I mogle bi vam takozvane ikone revolucije, posebice Che Guevara, koji je u svoje vrijeme prednjačio izjavama kako je osobno mišljenje nedopustivo, izgledati bitno drukčije. Otok su pisci napuštali i još napuštaju, njihovu pripovjedačku umjetnost obilježava komična monstruoznost a sjećanja su prije oblik koji je poprimila amnezija nego što je to nešto čvrsto na što bi se čovjek mogao pozvati. Revolucija jede svoju djecu, još uvijek. Jede zapravo i djecu svoje djece.