Nakon što nas je ohladio slabim albumom "Rain On Lens" i nakon što je spornim zagrebačkim koncertom (travanj 2002.) pokazao da se spram njega i Bonnie "Prince" Billy u živo doimlje poput stadionske zvijezde, Bill Callahan alias (Smog) - da, ovaj put se "sakrio" u zagradu - vratio se među homo sapiense novim albumom "Supper". Nenadjebivi majstor kućne malokanalne radinosti, Callahan je ponovno izvukao maksimum iz kolizije svojega skromnog društvenog i (pre)bogatog duhovnog svijeta. Ispod njegove poslovično odsutne, paralizirajuće gitare iznova pulsira shizofreni, ali potresno emotivni svijet na kakav smo navikli slušajući albume "Red Apple Falls" ili "Knock Knock". Između uspomena na Lou Reeda i Hanka Williamsa, u sjajnim pjesmama "Butterflies Drowned In Wine" ili "Ambition" Bill (Smog) Callahan se emocionalno "izbičevao do krvi". I preživio još jedan dan. Demon artizma? Majstor obmane? Ponajprije - ljuska od čovjeka. Onda može oboje.