Kičma skupine The Minus 5 iz Seattlea je Scott McCaughey, vođa simpatične garage-pop bande Young Fresh Fellows i pridruženi član R.E.M.-a. Premda mu prvotna namjera nije bila da oformi stalni postav The Minus 5, već da mijenja svirače od ploče do ploče, McCaughey je na koncu uz Petera Bucka (R.E.M., inače stanovnik Seattlea) te autorski dvojac iz sjajne skupine The Posies - Kena Stringfellowa i Jona Auera - dogurao i do četvrtog albuma. The Minus 5 sam do sada slušao malo i površno. Riječ je bila uglavnom o rekreativnim, neodživljenim pjesmama. One su - brat bratu - više služile za "propuhivanje mozgova" svojim tvorcima, koji su svoju pravu autorsku zadovoljštinu ipak nalazili na nekim drugim i boljim audio zapisima. Kažem, tako je bilo do novog, četvrtog albuma "Down With Wilco", kojega sam s uživanjem guštao minulih mjeseci. Kao što mu i ime govori, riječ je o studijskom sessionu sa grupom Wilco, odrađenom u stresnom razdoblju poslije dramatičnog objelodanjenja njihova spornog albuma "Yenkee Hotel Foxtrot" (prema kojemu sam, priznajem, bio podosta nepravedan u vrijeme objavljivanja dostupnih pjesama u Internet verziji - regularni album nakladnika "Nonesuch Recordsa" pruža daleko bolji uvid u Tweedyjevu turobnu viziju moderne Amerike nakon 11. rujna 2001.). The Minus 5, preporođeni uz Wilco, sada nude pomaknutu viziju 60's popa (Beach Boys, kasni The Beatles, Love itd.), iščašeni palimpsest sav u sintovima, mutiranim gitarama i iznevjerenim snovima. Ploča visokog koncepta, ali i mahom ostvarenih ambicija. Vrijedna svakog opetovanog slušanja.