Joe Pernice je jedan od pet-šest najuvjerljivijih autora američkog rocka unatrag desetak godina. Neobični čovjek s torzom Henryja Rollinsa (bez tetovaža, samo mišići), solidnom dioptrijom, obdaren prekrasnim, tananim glasom i nesvakidašnjim pjesničko-skladateljskim moćima. Njegov prvi band Scud Mountain Boys bio je svojevrsna "kontinentalna inačica" kultne kalifornijske skupine American Music Club (SMB potječu iz bostonske suburbije). Ploču kakva je njihova "Massachussettes" vođa AMC-a Mark Eitzel nije dosegao niti na jednom od svojih samostalnih izdanja tijekom devedesetih godina minulog stoljeća. Nakon tri albuma Boysa, Pernice je pokrenuo skupinu Pernice Brothers (u kojoj participira i njegov brat Bob, pa otud ono "brothers"). Ovog puta Joe Pernice je posegnuo u šarenu vreću ideja Bacharacha i Wilsona, a njegov orkestrirani "armagedon pop" (moja kovanica, no odričem se copyrighta), npr., jednako je raspjevan kao i onaj Flaming Lipsa, no njegovi su osjećajni temelji puno, puno dublje sondirani.
Novi album počinje ondje gdje završava inegeniozna obrada pjesme "Leave Me Alone" grupe New Order, koju je Joe presvirao na albumu još jedne svoje umjetničke uobrazilje - ad hoc skupine Chappaquiddick Skyline (istoimeni album od prije par godina). Izričito gitarističke naravi, "Yours Mine & Ours" otvorena je, iskrena i savršena posveta engleskom popu prve polovice osamdesetih - točnije, skupinama The Smiths (više) i New Order (nešto manje), čije je ploče Pernice, prema vlastitom priznanju, gutao za vrijeme studija. Uostalom, on bez ustezanja kaže kako mu je "Meat Is Murder" The Smithsa i danas među tri najdraže ploče koje je ikada slušao, ispred bilo kojeg Dylana. Mora se priznati, zanimljiv izbor za autora kojega se nekoć uporno guralo pod Parsonsove skute. Album je u cijelosti nastao "u ruralnom Vermontu", nakon što su se svi u bandu složili da će im okružje šume i tišine pomoći da zaliječe emocionalne rane s iscrpljujuće turneje kojom su promovirali predzadnju ploču "World Won't End". Pjesme poput "Weakest Shade Of Blue", "One Foot In The Grave" (moj favorit, sa sjajnim Perniceovim vokalnim fraziranjem Morrisseya) ili "Sometimes I Remember" valjda su zato toliko spontane, neizmjerno lako odsvirane i nekako...manje okupane mizerijom od Morrisseyevih klasika. Pravi "The Smiths u šumi".
Dakle, kada je svirao Eitzela, u jednom je trenutku Pernice čak prerastao svojeg autoritativnog uzora. Kada su njegovi Pernice Brothers stvarali pop za novi milenij, bili su bolji od Flaming Lipsa. Danas, kada se sjetio dragih izdanja engleske pop glazbe od prije dvadesetak godina, Joe Pernice snima pjesme koje bez imalo napora zasjenjuju razvikanu recentnu retro "new wave" i "post new wave" memorabiliju (čitaj: Libertines, Interpol, Radio, The Strokes itd.).
Da, nešto sam gotovo zaboravio - savršenih deset pjesama u savršenih tridesetsedam i kusur minuta! Pet zvjezdica!