Silkworm su dečki koji naizgled sebe same nikad nisu shvaćali ozbiljno. Bez nekih aspiracija za slavom kroz svoju 15-godišnju karijeru svjedočili su koječemu i doživjeli svašta: izdavali su za C/Z kada je u susjedstvu prosperirao Sub Pop, na Matadoru su taborili u sjeni Jon Spencera i Pavement, gotovo cjelokupnu diskografiju im je onako ovlaš usnimio prijatelj Steve Albini, a u za jedan band već poodmaklim godinama Silkworm snimaju «Lifestyle» i «Italian Platinum», albume svog života. I da, nedavno su svirali u Vinkovcima. Možda je baš zbog tog svog nemarnog stava ovaj trojac ne samo ostao netaknut i na zemlji, već se i othrvao svemu onome što kreativno (naravno, ne samo kreativno) može uništiti jedan (indie) band. Njihov recentni EP je skup obrada koje su očito njihova skrivena strast, barem sudeći po tome da su se do sada hvatali u koštac sa pjesmama Dylana, Tom Pettyja i The Walkabouts. Silkworm u ovih 18 minuta sjede na trijemu, te se ispred otvorenih limenki pive sa mandolinom i akustičnom gitarom u ležernom tonu osvrću na pjesme svojih prijatelja i suvremenika. Tako su na repertoaru Shellac, Pavement, Bedhead, Robbie Fulks i Nina Nastasia. U samoj jednostavnosti ideje interpretacije «Prayer To God» (Shellac sa mandolinom!) ima lucidnosti kao u prosječnoj Grgićevoj recenziji. Pavement izvan studentskog doma? Bedhead na ladanju izvan grada? Moguće je. O da, itekako je moguće.