Go Go Market su songwriterica i glumica Stephanie Finch i njezin suprug, prekaljeni kantautor u naponu snage Charles Prophet IV, kojega znamo kao Chucka Propheta. Nakon što se zadnjom pločom "No Other Love" nametnuo kao ultimativni mesija bijelog bluesa modernog doba, Prophet je u pjesmama Go Go Marketa nastavio koračati poroznim tlom, nazovimo ga, interferiranog bluesa. Ovaj put, međutim, nauštrb lijenog fingerpickinga, odjenuo mu je vrhunski skrojeno pop-ruho. Točnije, Prophet gitarom "gazi" pliće, ali zato rasvirava šire (opak gitarist!).I upravo je nevjerojatno kako je malo album odjeknuo u medijima, jer skoro da nisam čuo pjesme koje tako uvjerljivo balansiraju na opasnoj granici komercijalnog i kreativnog. Go Go Market me u mnogo čemu podsjećaju na najbolje trenutke Barbare Manning, prvakinje kalifornijskog pop zvuka. Ponajviše zbog vokalnih sličnosti između nje i Finchove, ali i zbog šarenih žanrovskih stilema pjesama u kojima se vješto izmjenjuju ispovjedni stihovi i country & western topika (sjajni "cross country" trip imena "Annie Oakley" s Morriconeom u tekstnoj pozadini). Pjesme uglavnom potpisuje trojac Finch- Prophet - Kurt Lipshutz (?).Oba su gospodina kavalirski prepustila Stephanie žensko očište, pa smo dobili i šarmantno, fragilno, duhovito te neočekivano pitomo žensko pismo. Ploča je to bez dubine Prophetova "No Other Love". Nije to niti emocionalni striptiz kakav u zadnje vrijeme nude Lucinda Williams ili Catpower. Ali je, kvragu, gotovo savršeni pop-proizvod.