Rapture su ok, nekakva namjera da se bave glazbom «po svaku cijenu», makar ih ne vodilo izvorno nadahnuće, nego sve to vuklo porijeklo iz lektira ili bilo uvjetovano redefiniranjem izvorišta ili čak i predznaka uvijek je simpatična. Dosadno im je, a nakon što sam u knjizi «Čovjek bez sudbine» Imre Kertesza pročitao da je bilo dosadno i u Aushwitzu manje se ljutim što im je pljuga život na sanjanom zapadu. Koji je, kada poslušate ovaj album, izgleda postao zemlja proleterska u kojoj je rad odlučio nadvladati uživanciju. Rad na uživanciji, što isto dođe kao šljaka, i to ona najgora. Da nikada nisam čuo Lydona & Public Image ili Gang of Four mislio bih da sam se sreo sa izvornom inteligencijom. No i inteligentna imitacija je nešto. Elektronička izmuljanost zvuka posljedica je rada sa Jamesom Murphyem i Timom Goldsworthyem, ljudima koji stoje iza DFA produkcije i koji su se proslavili-ne mogu bez krupnih riječi-sa LCD Soundsystemom i onim bendom koji se odaziva na ime !!!. Na «Echoes» imamo upotpunjavanje definicije punk-funk sa očitim jazz, house i elektroničnim elementima.