Album je po brit. i američkoj tiskovini nahvaljen iz meni neshvatljivih razloga. Valjda zato što već godinama živim na selu na kojemu sam zaboravio kako se u gradu zabavlja. Nije loš, ali se bazira na jednom triku-gitarističkom iz «While My Guitar Gentle Weeps» Beatlesa, a i inače je zadojen poetikom Georga Harrisona, kao su se proizvođači albuma napušili kao prasci i takvi evocirali uspomene na dotičnoga Beatlesa-i jednom tipu refrena, onom najgorem la la la. Dečki dolaze iz Australije i najavljivalo ih se kao razblaženu verziju Flaming Lipsa, nešto kao Lipsi za adolescente. Prije će biti da se radi o ionako naivnom Harrisonu pakovanom za neku dobroćudnu zabavu koju je organizirao vaš znanac kojega su prvi susjedi subotari čija čuvstva vaš frend iz neke perverzne no ipak hvalevrijedne pristojnosti nikako ne želi oštetiti.