Zadnja zbirka pjesama Raymonda Carvera «Nova staza do vodopada» djelomično je sastavljena od proznih dijelova starih i još starijih pisaca kao što su Čehov i Plutarh; njihove je komade Carver jednostavno preveo u poeziju. To je bilo posljednje što je pisao. Približavao se smrti (umirao je od raka) a u toj njegovoj gesti smještanja vlastitih osjećaja u kavkaško ili antičko okruženje moglo se osjetiti nešto inkarnacijsko. Kao da je poručivao-vidjeli smo se već i vidjet ćemo se opet. Živio je tada u sretnoj vezi sa pjesnikinjom i novelistkinjom Tess Gallagher. Godine bezumnog alkoholiziranja bile su iza njega, isto kao i propali brak. Dobivao je stipendije, počele su pristizati i prve nagrade, pomalo je i predavao na fakultetima-sve u svemu, uspio je skupiti «rasuti teret» svoje mladosti. U jednom eseju-meditaciji napisanom na rečenicu svete Tereze spominje po mome mišljenju ključnu riječ cijeloga svoga opusa-tenderness, nježnost, osjetljivost. Nježnost prema svemu a naročito prema svom osjećaju za bizarno u običnome, u čemu je bio nenadmašan. Rođen u radničkoj obitelji -otac mu je radio po pilanama a majka bila konobarica-odrastao je u državi Washington, i sa ocem i njegovom klapom provodio ranu mladost idući u lov i na pecanje. Osjećaj za elementarne prisutnosti prirodnih sila nije izgubio nikada-nesporazume njegovih antijunaka uvijek prate vremenske okolnosti-već mamurnome, kao da to samo po sebi nije dosta, a pogotovo jer je u tijeku razgovor u kojemu mu žena saopćava da ga ostavlja, njegovom nesretnom alter egu sunce udara u glavu. I to baš tako-sunce, bez žarko, jarko, sjajno, jebeno.Sunce je dosta. A malo je puno. Malo život znači. Glavni junak naslovne priče ove zbirke kopni jer ne može vidjeti svoju ženu. Ona leži do njega no, polomljen besmislenom saobraćajkom, on ne može okrenuti glavu i vidjeti je. Carver je znao-to malo je zapravo sve. Radi se o piscu, da se poslužim naslovom jedne priče iz ove zbirke, koji je mogao vidjeti i najsitnije stvari, one neutrine od kojih je sastavljen život. Bilo kao pjesnik, a sebe je tako doživljavao (sa ironijskom ogradom doduše, govoreći, nisam ja «rođeni» pjesnik), ili kao pisac priča po kojima je postao poznat, Carver je par ekselans pisac čije pismo ima osobine kvantne realnosti. Somnabulni junaci kojima ne možeš ustvrditi brzinu i mjesto istovremeno, zarobljeni u stvarnosti koja se nalazi između riječi i djela, zaglavljeni u nekom od rukavaca ove velike rijeke, sjede i čekaju u svijetu bez ijednog ukrasa, kojega sami ni ne pokušavaju ukrasiti. Tu i tamo se sjete da su vidjeli krhotine raja u beznađu-starca i staricu i njihovu sjenicu-i da su u vrijeme kada je njihova veza počinjala mislili o sebi tako-kao o ljudima koji će vremenom postati ljudi kojima će zvoniti drugi ljudi i od njih tražiti vodu. Tek nekoliko pisaca piše kao Carver, izbjegavajući verbalne egzibicije i igre riječima. To su Knut Hamsun, John Fante i,ali samo kada je najbolji, Charles Bukowski. Ostali koji tako pišu puki su epigoni, i nisu se približili ovoj četvorici jahača,čak ni ne jaše za istu stvar. To je proza svjesno podijeljena na kraće pasuse-tekst time dobija na ubrzanju, na ritmu, dobiješ vremenom osjećaj da čitaš poeziju. Ovaj puta iznimno i baš kao za nas sastavljenu od onih komada, oštrih kao sječivo, koji su nas iskidali u ovome i bivšim životima: pijanstva, promašeni poslovi i dani. Tu i tamo grane sunce, ali, usisan jednom u ovaj svijet u kojemu se sve događa na mikrorazini, više ne znaš o čemu se radi. No u jedno možeš biti siguran- to što bljeska i tamni nisu piščeve stilske figure i uljepšavanja, njih nema, ti osviti i sumraci dolaze iz tebe. Carver je pisac koji nas stišava, vraća kući. Ovdje u ovom slučaju editor i ekipa koja je radila na knjizi su sjajno pripremili tu stazu za povratak. Carver prvi puta u prijevodnom izdanju vizualno izgleda kao u originalu, a riječi koje su rabljene da bi ga se, štono bi rekao Nabokov, preobrazilo na Hrvatski su prave. Magije je očito bilo i Carver je napokon progovorio kao vi i ja.