U glazbi kao uostalom i u životu su najteže podnošljiva sorta vjernici-oni koji unaprijed euforično ocjenjuju svoje «ljubimce». Album se naravno nije ni čulo ali se već zna da će biti...nekako odličan ili nekako fenomenalan. Ili nekako nekakav. Ali svakako nekakav. Nikako nikakav. Ili, ne daj bože, bljakakav. «Hail to the Thief» je treći tranzicijski album Radioheada-što će reći da je sa godinama most uspio postati većim od rijeke koju se prelazilo. Nakon Kid A i Amnesiac, albumima na kojima su reciklirali prošlost britanskog prog rocka od Crimsona do Floyda-na mahove čak i bez pretencioznosti prvih odn. pompoznosti potonjih, dakle čak i podnošljivo-Yorke i njegova simpatična ubijena klapica izgleda da su povjerovali panegiričnim napisima britanske tiskovine o njihovim zbilja ok albumima kao što su «The Bends» & «OK Computer». Pa su na «Hail to the Thief» odlučili reciklirati same sebe-jebeš istoriju, pa i mi smo vel´ki, pogleđ što piše u Q ili Mojou ili Uncutu, da se ne´b zajebav´o s tuđim uticajima, kad sam ja samosvojna autohtona progresivna jedinica koja je godinama samo dob´la na, onoj...onoj...dubini, da, dubini, i, imaš Mate pravo, debljini!! Malo glitcha i elektronike čini ovu dijetalnu hranu tek umjereno podnošljivom. Jedan je domaći kritik napisao-di su refreni, jebem vam majku Englesku?-ja bih rekao-tamo gdje su i ideje za ovaj album-u slavnim prošlim danima kad se još bilo kreativno. Britanci su im dali četiri i tri i pol za ovaj album. Domače je domače! Baš da vidimo što će reći Ameri i ostatak svijeta. Evo im ovdje dvice, provukli su se do slijedećeg progresivnog momenta kada će unaprijed dane ocjene njihovom narednom uratku rasti u skladu sa (progresivnim) očekivanjima. Živijo život na aparatima!! Živila znanost! Progresiju da i ne spominjem.