Dobro se oni snalaze bez Marka Olsona. Utopijski sound sastavljen od snova koje su sanjali drugi bendovi kao ekskurzija u vrli prošli svijet je još uvijek dobitna kombinacija. Od njih se, uostalom, i ne očekuje više od ugodnih harmi i refrenčića. A uvijek dobijemo preko toga. Godinama mi se činilo da Jayhawksi između ostaloga odgovaraju na famozno glumpavo pitanje-kako bi zvučali Stonesi, Beatlesi i Byrdsi da su kojim slučajem odlučili za ljeta ljubavi napraviti album. Odgovor bi mogli potražiti na bilo kojem albumu ovih čudnih stvorenja. Optimizam i glupost su tako slični- kaže se u jednom filmu-razlika je u nijansi. Jayhawksi je izgleda znaju. «Rainy Day Music» zvuči više kao «Hollywood Town Hall» nego «Smile».Kao vozači koji voze više oslonjeni na retrovizore nego na pogled kroz šoferšajbu-to je ok.Kako se srećom nisu udruživali oni pobrojani bendovi, osim poradi časnih poslova udrogiravanja skupa, tako se i u Jayhawksa povremeno može osjetiti to osipanje eklekticizma. No veći dio albuma neke samo njima znane žvake ipak nekako drže na okupu. Pojavila su se dva izdanja ovoga albuma, dupli i obični cd. Mene je zapalo neko pitaj boga kako nabavljeno izdanje koje se ne poklapa ni sa jednim od tih oficijelnih. Imam pjesmu više. Kako je to ugodan sound, ta pjesma više nije višak. Neka njih.